S kim si, taki si

Koliko sam potrošio životane energije, gubeći dragocjeno vrijeme u nebitnim stvarima sa nebitnim osobama, zadovoljavajući njihove potrebe za nekakvim druženjem i popunjavanjem neke njihove praznine, prepuštajući se čulnim osjećanjima, a ne nikakvim racionalnim potrebama. Ali sa druge strane gledano, ako je čovjek željan znanja, bez obzira na društvo i temu iz svake situacije će izvući i naučiti nešto novo i  za život korisno.

Blagotvorno je da se i formiran čovjek druži sa vedrim, zdravim i moralnim ljudima, slijedeći sopstvena iskustva i iskustva starijih, jer neke osobine su urođene a neke se stiječu kroz život. Zato je druženje neophodno, mladima još više, ali moraju znati s’ kime i kako.  Dok bijah dijete, i u ranoj mladosti, ako joj se nije svidjelo moje društvo Majka bi mi prigovorila: „S kim si, taki si!“ Ni danas ne znam je li to poslovica ili je  sama smislila, da bi mi ukazala koliko je potrebno voditi računa o izboru društva, pa je jednom prilikom, dok je čupala korov u lejama luka onako nauzgred naglasila, činilo mi se spontano, a danas sam siguran da nije nego namjerno da me upozori, koliko je štetna povezanost sa lošim ljudima:

„Mičem divlju travu, koja je nikla između luka. Ako je ostavim brzo će ga nadvladati i on ne samo da se neće viđeti, nego će potpuno isčeznuti. Tako je i sa ljudima. Kad uiđu u loše društvo, neće se viđeti i brzo će postati niko i ništa.“

A, Otac. Na sve što me upozoravao, ako ga nijesam poslušao to mi se izdešavalo. Čini mi se da mi se najmanje pet puta desilo; sve vedro, nigdje ni najmanjeg oblačka, upeklo sunce, a on: “Ponesi kišobran.” Ma kakav kišobran, da mi se smije narod? Kad se vratim kao pokisla kokoška: “Rekoh li ti ja!” Mislim:- reče, ali ja sad moram ćutati. Ako je mislio da sam nešto zastranio, nalazio je kao poređenje neki njagori primjer ljudskog ponašanja i  njegovih životnih promašaja, pa bi rekao: “Samo ti tako pa ćeš obršiti ka Taj i  taj. Tako je on radio, pa eno šta je dočekao?” Sjetim se kišobrana: -Zna otac bolje ga poslušati.

Mnogo istine je bilo zarobljeno u ovoim poređenjima i savjetima, koji tek sada predamnom postavljaju više nego jedno pitanje, a osnovno je; treba li se čovjek ponašati i raditi po diktatu svojih osjećanja ili tamo nekog nebitnog  pojedinca, koji crpi njegovu dragocjenu energiju i remeti sklad njegovih moralnih principa, a on nema snage da mu se odupre iako to silno želi. Danas je došlo vrijeme, da je prava umjetnost odbraniti se od ljepljivih i sebičnih, koji zbog ličnih interesa, ne birinu o tvojim interesima i ne biraju sredstva da ostvare svoje ciljeve, pa ti se uvuku pod kožu i čačkaju po životu, a ti skoro da nemaš vremena ni za sebe i svoje probleme, a ne da pretresaš tuđe. Takvi ljudi su ponekad otvoreni, tako da je njihova sebičnost primjetna na prvi pogled, ali ima i onih koji izigravaju veliku žrtvu, kako bi skrenulu pažnju i iz toga izvukli odgovarajuću korist.

Naišlo je novo vrijeme onlajn prijateljstava. Ne isključuje se, po meni,  mogućnost  postojanja, takvog prijateljstva, pa i u mojoj mladosti su postojala takva, samo što su umjesto preko interneta sklapana putem pisama. Danas u tome virtuelnom internet prostoru sretamo jedni druge, baš kao što se sretamo na ulici, ili na bilo kojem drugom mjestu u pravom životu.  Sa nepoznatim se mimoilazimo, pozdravimo se sa poznanicima, sa bliskijim razmijenimo po koju riječ, a sa prijateljima odemo na kafu, pozovemo ih u goste, tražimo priliku da se češće gledamo.

Prepoznavanje u nekim zajedničkim interesima dovodi do sklapanja prijateljstava. Takve osobe se javljaju porukama koje ukazuju na prave životne vrijednosti, bez predasuda u svojim stavovima o životu ulivaju povjerenje. Tako i u tom svijetu onlajn prijateljstava, čovjek pronađe neke ljude koji mu odgovaraju kao sagovornici. Imaju slična razmišljanja, slična interesovanja, slične karakterne osobine, vole čuti vašu riječ, vidjeti ono što radite, u komunikaciji se osjeti neka  empatija i bliskost kao da su tu pored. Veoma vam je drago kada se jave, pa čak šta više, brzo osjetite kada ih nema na netu. Zbog toga se ponekad zapitate, da li je bolje družiti se sa prijateljima iz svakodnevnog, stvarnog života u čije prijateljstvo nijeste sasvim sigurani, čije prisustvo zamara i guši, ili možda pokažu da su “pravi” samo kada im treba žirant za kredit u banci, pozajmica u novcu, ili bilo koja druga usluga, a kada obave svoj posao više se ni u prolazu ne javljaju.

Treba imati u vidu da i među onlajn prijateljima ima mnogo onih nezadovoljnih, koji uvijek misle da im je drugi kriv za neuspjehe i stalno u nekome traže krivca, pa svoje frustracije prenose i na ovo virtuelno, kao i na svoje blisko okruženje. To su osobe koje stalno žive u nekom strahu, ili se grčevito bore za dokazivanje i bolje mjesto u društvu, pa pokušavaju na neki način da taj strah prenesu na svoje prijatelje, a iza toga je uvijek sakriveno nešto nedovršeno u njihovom karakteru, u vaspitanju, ili možda u lošim iskustvima iz djetinjstva. Kritike tih nezadovoljnih virtuelnih, kao i pravih se zasnivaju na subjektivnom mišljenju bez ikakvog utemeljenja u argumentovanim dokazima, pa sebe stalno doživljavaju kao žrtve i uvijek se od nečega brane, misleći da ljudi oko njih moraju ispunjavati njihova očekivanja i želje. Takvi ljudi ne čuju nikoga osim sebe i uvijek će u vama tražiti krivca.  Oni nikada neće priznati svoju grešku, zato je beskorisno ubjeđivati se sa njima, ne treba ni pokušavati ulaziti u raspravu, a nije ih šteta ni ukloniti iz prijatelja da ne uznemiravaju. Oni su takvi i u realnom životu, pa im  fejsbuk dođe kao ventil za lijčenje svojih frustracija na nepoznatim osobama.

Nažalost politička klima u našem društvu, zbog dugotrajne autokratske vladavine jedne političke grupacije dovela je do drastičnih podjela u narodu, pa ljudi, politički različito opredijeljeni zaziru jedni od drugih. To je kulminiralo dotle da preovladava mišljenje da ni u jednom pogledu ne može biti prijatelj onaj ko politički drugačije misli, a mnogima je dovoljan povod za prekid komunikacije ako primijete da na profilu imaš prijatelje iz drugačije opcije. U tome baš prednjače oni koji su bili navodni  prijatelji u stvarnom životu, ali mene to mnogo ne brine, pošto tek tada shvatim da oni nikada ni u jednom smislu nijesu bili prijatelji. Ako bih se rukovodio njihovom logikom, možda ne bih ni sa rođenom braćom govorio, da ne govorim sa kumovima i komšijama, zato imamo primjer u vrhu crnogorske vlasti od devedesetih, pa sve do današnjih dana. Ali i to je korisno za jedno iskustvo u kojem se samo osvijetle i pokažu pravi prijatelji i ljudi. Pravi ostaju i nikada ne izdaju. Ostaju oni koji iz stvarnog ubjeđenja, a ne iz koristoljublja i poltronstva drugačije misle. Dosledni su. Ljudski se bore za svoje stavove. Lijepo je sa njima podijeliti neka životna iskustva i lako je naći mngo zajedničkih tema iako se nažalost u poslednje vrijeme sva naša priča svela na politiku, čemu su najviše doprinijela nekolika nagla politička zaokreta partije koja je na vlasti skoro tri decenije, što je dovelo do potpune dezorjentacije naroda u političkom smislu, a posledice toga su podjele i netrpeljivost među ljudima.

Pametan čovjek sa stabilnim osobinama, racionalno koristi svoje vrijeme i pronalazi način da sebe zaštiti od uticaja nezdrave sredine i ljepljivih osoba. Zato postoji opšta ljudska potreba da osobu sa kojom kontaktiramo procijenimo kao određenu ličnost, kako bi mogli predvidjeti njeno buduće ponašanje i u nekoj mjeri svoje ponašanje prilagoditi njenom, ali ne da nas njeno ponašanje preplavi i da pred njim uzmaknemo i potisnemo svoje karakterne osobine. Jednostavno svaka jedinka mora naći način da razumije sagovornika, a tako će i sebe razumjeti.

Dok sam bio mlađi, gotovo uopšte nijesam obraćao pažnju šta drugi govore o nekome, što se baš i nije pokazalo pretjerano pametnim. Danas mi je jako bitno ko iznosi svoje mišljenje o drugome, i gledam da ga čujem sa više strana. Mišljenje o novom sagovorniku koji se nameće kao prijatelj, bolje je formirati na osnovu njegovog ponašanja prema drugima, nego prema meni, jer meni može laskati i ugađati. Zato njegov stav prema drugima najbolje govori o njegovom karakteru. Način na koji se obraća ljudima u svome okruženju; bahatost, nadmenost, neljubazanost, sklonost vrijeđanju i podsmijavanju, znaci su koji upozoravaju da ni ja neću biti pošteđen prije ili kasnije.  Mudri žive tihim životima i pušte druge da žive svoj život, ne dozvoljavaju da ih materijalno iskorišćavaju oni koji bez potrebe kukaju da nemaju, da nemogu i neumiju, jer je mnogo neradnika koji mogu raditi i zaraditi, ali se ne trude, nego uvijek traže i očekuju pomoć od drugih, zato treba dobro procijeniti i pomoći onima kojima je pomoć stvarno potrebna, kako bi i oni nemarni počeli raditi i kako bi se potrudili da nauče ako ne znaju, a ne da se stalno oslanjaju na druge, pa neka su i rod najbliži.

Dobronamjeran čovjek je otvoren prema drugim ljudima, prema prirodi i svemu živom i neživom, jednostavno uživa u životu, ljude ne doživljava kao teret, rad mu nije teret, nego sve to doživljava kao blagodet  života i sve je u skladu sa čovjekoljubljem, dok naprimjer za tvrdoglava čovjeka ne postoji stvarnost, nego je „stvarnost“ ono što on kaže i drugima nikada ne dopušta da su u pravu, bez obzira što za svoju tvrdnju nema ni jedan jedini valjan argumenat, ustvari on istrajava u tome da njegova bude poslednja i to mu je važnije od istine  i od dostojanstva, ali i u takvim situacijama čovjek mora razgraničiti koliko mu je ta osoba bitna  i procijeniti je li vrijedno na ubjeđivanje sa njom trošiti svoju energiju i dragocjeno vrijeme. Mali čovjek sitne duše uvijek zavidi, ogovara i pokušava da  omalovaži, zato i ne trba nikada voditi rat sa ljudima malog uma, to je uzaludno gubljenje vremena i energije na nevažne stvari, jer  oni nijesu vrijedni da čovjeka ometu i zaustave na njegovom  značajnom putu, koji vodi ka ostvarenju zacrtanog cilja. Možda je to učinilo te sam rano počeo prepoznavati da druženje sa moralno dobrim ili lošim ljudima mnogo utiče na stanje moga duha. Poslije toga saznanja i formiranja moje ličnosti naučio sam prepoznavatiti svoje slabosti, bez kojih nijesam, kao i svaki drugi čovjek na ovoj planeti, i cijelog života sam učio i naučio kako ih bez po muke kontrolisati.

Potreba za druženjem podstiče potrebu za zdravim i normalanim životom što stvara reakcije na određenu vrstu stimulacije koja ima socijalno značenje, a meni se ponekad dešavalo, da li je to moja mana, da sam u nekim trenucima bio dovoljan sam sebi. Često su mi se najbolje ideje rađale kada sam razmišljao u samoći i to ne o onome što sam trebao da radim, nego o nečemu sasvim drugom, što je više ličilo na neku vrstu maštanja nego stvarnosti, koje sam kasnije, kroz ozbiljno sagledavanje cjelokupne situacije, uspijevao da sprovedem u realnost. Zato je ponekad bolje biti i sam nego sebi nametnuti  obavezu da si stalno u društvu, pa ma kakvo ono bilo. To ne znači da mislim da mi niko nije potreban i da sam ja sam sebi dovoljan, i kada jednoga dana nestanem i poslije mene ne ostane ama baš ništa korisno, zato se ponekad možda i previše otvorim prema drugima, u nadi da će od te moje otvornosti i drugi imati neke koristi i to baš oni koji se od mene, po mišljenju, a ne po moralu razlikuju, jer formiranim osobama sa niskim moralnim vrijednostima nema pomoći, niti oni kome mogu pomoći, nego taj ko pokušava da ih urazumi sam pada u klopku iz koje se teško otima da im se ne pridruži, ili ako ništa drugo biće označen, pa će moralni od njega zazirati i početi da ga izbjegavaju. Mislim da bi za neko lično iskustvo najviše koristi mogli imati oni čije vrijeme tek dolazi, a koji će se sigurno razlikovati i po razmišljanju i po ponašanju u odnosu na ovo vrijeme u kojem sam ja živio, isto kao što sam ja promijenio način mišljenja o životu u odnosu na moje roditelje, ali ne u moralnim vrijednostima, kojima su me učili. Iako su očeve poruke bile jasnije, oštrije i direktnije, pa su me odmah podsticale na razmišljanje i strah, pomalo. Ja sam tek danas u ovome vremenu, poslije toliko godina shvatio kolika se mudrosti godinama skrivalo u onoj majčinoj, onako nauzgred, davno izgovorenoj rečenici iz koje sam tek sada shvatio, da je korov mnogo jaka i opasna biljka,  ako se od njega ne brani on brzo nadvlada i oko sebe uništi sve što je vrijedno. Tek u mojim zrelim godinama, negdje devedesetih počeo  sam ozbiljno shvatati da i međi ljudima raste opasni korov, koji je posijan na plodno tle raspale države bujao brže nego što sam u početku mislio, tako da se sada sa nevjericom pitam: -Je li ljudski korov nadvladao, pa se od njega ne vide slobodnoumni i slobodnomisleći ljudi?

Koliko se mudrosti krilo u našim precima koji nijesu čitali filozovsku literature nego su zaključke donosili na osnovu zdrave logike, sjetih se kako mi je prije pedeset godina, kada sam ja imao oko dvadest savjetovao osamdesetogodišnji djed Mato čije citate i priče često navodim:

Čuvaj život! Shvati da je život jedan. Nijesi ga našao usputno. Jednom ti ga je Bog dao. Ne igraj se s njim, nego ga čuvaj i dobro vodi računa na čemu ga trošiš. Ne dozvoljavaj svakome da ga uređuje po njegovoj želji… Ako ko može kome nogom u stopu ne može u sreću. Nesrećnim su za njihove nevolje, vazda krivi drugi. Nemoj biti lakovjeran. Ali ako ‘ćeš da budeš srećan moraš vjerovati, a znati  kojima. Koliko god je dobronamjernih, toliko je i onih koji ne moraju biti baš zlonamjerni, ali jesu koristoljubivi i spremni da na neki način iskoriste druge. Zato, bar nikada ne dozvoli istim da te dva puta prevare. Ne misli da će se popraviti onaj ko jednom prevari, tebe ili druge. Isto je to. To mu je postala navika. Duševna hrana. Ne može on bez toga. Uvlači se ljudima u život. On iskorištava i uznemirava.”

Naravno da postoji žal za prošlim vremenima koja se iz ove vremenske distance čine ljepšim od ovih danas zbog same ljepote koju mladost nosi sa sobom.  Pitam se da li sam se ja toliko promijenio, ili su nas okolnosti i brige otjerale u neku drugačiju stvarnost? Jesam li ja imao volje i bio dovoljno sposoban da dopuštim onima do kojih mi je stalo da budu ono što oni sami za sebe odaberu? Jesam li dovoljno vremena i pažnje posvećivao bitnim osobama u mome životu i koliko sam se trudio da uzvratim pruženu pažnju i ljubav? Jesam li mogao više pružiti svojoj porodici i njenom usavršavanju? Jesam li se uvijek korektno ponio prema svojim prijateljima, prema kolegama i uopšte prema ljudima u svome okruženju, koji su to zasluživali?  Jesam li se dovoljno trudio da razumijem razlike u mišljenju i naravno jesam li se dovoljno borio za svoje stavove, kada je neko pokušavao da mi po svaku cijenu nametne svoje i ubijedi me u suprotno, bez ijednog valjanog argumenta?  Jesm li se trudio da u datim okolnostima preispitam realnost i svaki trenutak iskoristim u lijepom  druženju sa dobrim i umnim ljudima, od kojega bi imali koristi i oni i ja?

Jesam li?

Čovjek je društveno biće, ali u vremenu u kojemu moralna ništavnost u dobroj mjeri isplivava na površinu, mora se bez ostatka boriti da gradi zdravi stav o sebi i o svemu što ga okružuje, osluškujući sbe i ljude koji ga okružuju i da svaku situaciji koristi kako bi naučio nešto korisno iz svojih uspjeha, pa i neuspjeha. Svakako, kada su u pitanju neuspjesi, bolje se učiti na tuđim nego na svojim greškama i padovima.  Ako čovjek teži ka tome da opstatane normalan i moralan mora pružati otpor ugnjetavanju, od strane neuviđajnih i netolerantnih osoba, pa bilo da su pojedinci ili grupe, a naročito ako su vlast, zato što je tada njihova snaga i moć za iskorišćavanjem mnogo veća. Dati im do znanja da njihovo društvo i nametljivost ne prija i ne odgovara, a ako se tako ne uspije osloboditi, onda im otkazati poslušnost, makar i po cijenu života.

Onaj koji svakome odobrava, nema sopstveni stav i nikada neće doći u situaciju da se čuje i njegova riječ. Koliko ćemo uspjeti da se izborimo za zdrave stavove, u sklopu specifičnih spoljašnjih okolnosti i uticaja koji one imaju na nas zavisi od naše volje i unutrasnje snage.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *