Ne dirajte to kamenje

 

Poslije značajne pobjede i poraza osmanlijske vojske u bici na Grahovcu 1858. godine, hercegovačko stanovništvo pod turskom okupacijom je osjetilo da mu se ukazala prilika za oslobođenje svojih teritorija, pa se listom dizalo na pobune; ustanke i ratove zajedno sa crnogorskom vojskom proti Osmanlija.  Tako su se 1862. Godine odigrale dvije značajne bitke, jedna u Dugi, a druga u Kiti planini. U rano proljeće, vojska Derviš-paše Čengića pretrpjela je veliki poraz u krvavoj bici, u Dugi, pa je paša smisio novu vojnu strategiju, da iste godine, negdje pred jesen, drugim pravcem s vojskom dopre do Nikšića. Njegov plan su osujetili Hercegovci i Crnogorci i napravili mu zasjedu u Kiti Nikšićkoj. U  toj bici je poginuo jedan od glavnih vođa hercegovačkih ustanika, vojvoda Jovan Baćović, a na neprijateljskoj strani Salih-paša, brigadni general osmanlijske vojske. Vojvoda Mirko Petrović, glavni zapovjednik crnogorsko-hercegovačkih ustanika, opjevao je u dvadesetak epskih pjesama bojeve iz toga vakta u kojima između ostalih i „Boj u Kiti i pogibija Salik- paše (1862)“

Ne pišem ovo zbog vojvoda ni zbog derviša i paša, o njima se pisalo i piše, i uglavnom sve se zna o boju i o njima.  Nego o jednom iz sjenke, iz drugog reda; koji je vjerovatno u teškim trenucima bio ispred velikih, i bez kojega i kojih nije moglo biti ni velikih vojskovođa ni velikih pobjeda. Bez kojih se nije mogla izvojevati sloboda.  U nekolika soneta, mnogo više istinito nego oksimoronski pokušah prenijeti istinu o grobu jednog neznanog junaka koji je poginuo u tome boju, a koji su naši đedovi, pa naši očevi, pa mi -čuvali kao najveću svetinju. Istina niko ga nije održavao, ali ga niko nije smio ni oskrnaviti. Potkita se skoro raselila. Mladi i ne znaju za taj grob. Nova tehnologija i društvene mreže će nam možda omogućiti da poslije vijek i po identifikujemo neznanog junaka. Možda ćete užvati više u sonetima nego u prozi:

                   ***

Ne dirajte to uraslo kamenje.
Nije to zid obični, nego raka,
Odavno zaboravljenog  junaka,
Tada postavljeno kao znamenje.

Zlijem putem preko Zle Gore dođe,
Da Osmanlije na Kiti dočeka.
Od boja prođe, skoro dva vijeka,
Pod gomilom kosti vrijeme glođe.

Sto pedeset godina, humka stoji,
U vrletnoj Kiti vrijeme broji,
Niko je ne dira i ne popravlja.

Pod njom leži, mlada junačka glava.
Starim je to bila svetinja prava.
Rekoše: zato je dirat ne valja.

            ***

Očevi ispričaše priču tužnu.
Živi Potkitom ova naracija,
Priča je već peta generacija,
Kao uspomenu na prošlost ružnu.

Vremenom su godine prolazile,
Sigurno, ova priča nije prazna.
Dobro se pamti prenosi se i zna,
Da su mu sestre na grob dolazile.

Dva dana i noć su u Kiti bile
Kažu; trave i gore su plakale
Dok su njih dvije nad grobom kukale

Nijesu ništa bratu ostavile
Samo su otkinule svoje kose
I danas ih neđe Anđeli nose.

             ***

Sestre su kose, na zelenu granu
Okačile četiri pletenice,
S’ tjemena otrgnute nemilice,
Za vječiti pomen na bratsku ranu.

To drvo na kom su kose visile,
Spomenik je bilo na vakat prošli.
Sve dok su neki drugi ljudi došli,
Nisu ga dirale ni više sile.

Ti ljudi u potrazi za zaradom
Staru zelenu lipu oboriše
Te više ne cvjeta i ne miriše.

Ovdje odavno  živimo sa nadom.
Neko će od njegova roda stići,
Spomenik junaku dostojan dići.

 

Komentari:

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *