Otac je glava porodice

 

 Priča o ocu ne može biti nepovezana sa novim vremenom, kako bi se razumjela i uporedila uloga oca u starom i novom. Ta uloga se u velikoj mjeri razlikuje, zbog drugačijeg vrednovanja nekih društvenih pojava koje nam donosi moderno vrijeme. Pišući tekst, kada je riječ o porodici, shvatio sam da se vrijeme ne može ukalupiti u jedan segment života, zato što je i otac bio sin i sin postaje otac, pa kako god i u ovome vremenu zdrava porodica opstaje kao moderna reinterpretacija tradicionalne, jer se život preplijeće i neprekidno nastavlja taj dijalog između prošlosti i sadašnjosti.

***

Dođe taj trenutak kada saznamo da nas od besmisla uzaludne beskonačnosti i ništavnosti jedino vežu i čuvaju uspomene i sjećanja na drage osobe, kao i vjera i nada u srećnu budućnost naših potomaka. To je onaj trenutak u kojem se nepovratno rastajemo, tačka u kojoj se sabije cio naš život, u kojoj se ustvari rastaju smrt i život i  sastaju prošlost i budućnos. Ne znam da li je otac onoga dana umro ili je tek tada u meni oživio, jer smrt je naš zajednički teren, po kojemu idemo nekud u nepoznato, kao posrednici  između prolaznosti života i spoznaje vječne istine. Uspomena na oca čvrsto je uzidana u temelje mojih najdubljih osjećanja.

Bio je najstariji od njih troje djece. Otac mu je poginuo u prvom svjetskom ratu, kada je on imao devet godina, sestra mu sedam, a brat samo tri. Majka je naprasno umrla, navodno od spleta crijeva kada je imao šesnaest. Njih troje je podizala baba, koja se nosila sa tugom za prerano izgubljenim sinovima i snahom i grčevito davala sve od sebe, da ih što manje optereti njenom patnjom koju su i oni i te kako osjećali. Zato su, iako jako mladi, osjećali moralnu odgovornost da joj tu pažnju uzvrate pažnjom kada je nju stigla bolest i starost. Kada su imali: dvadeset pet, dvadeset dvije i osamnaest ispratli su je u vječnost. Kroz život su se nizale obaveze nametnute društvenom i političkom situacijom u zemlji i svijetu. Ponekad se prisjećao i pričao nam o teškom radu na izgradnji pruge Bileća-Nikšić. Rat i ratne godine, u kojemu je trebalo ostati priseban i neokaljan, pod žestokim pritiskom sa svih strana, koji je bio veći,  na nih troje, tim što su bili slobodni, navodno nijesu imali obaveza prema porodici, kao oni koji su imali malu djecu i porodicu. Znao je: „To ludilo će se jednoga dana završiti, pa kako bilo da bilo“-govorio je. Nekad, sasvim rijetko je nama, nekim smirujućim tonom znao reći: „ Nije baš sve kako piše i tijem vašijem knjigama. Istoriju pišu pobjednici. Nijesmo mi poubijali toliko Njemaca ni Talijana, pa ni oni nas koliko smo se mi po ovim čukama i na prostoru cijele Jugoslavije, ubijali međusbno. To je naša vazdakanja nesreća. Mnogi su mislili da Hitleru neće doći kraj, a ja sam znao da ‘oće, čim je krenuo da osvaja cio svijet. Vladari velikije sila se udalje od realnosti i sebe pretvore u moć sile. Iz dana u dan iz godine u godinu želja za osvajenjem im raste, a što je ta želja veća, kraj im je bliži. Turci, osmanlije su vladali ovim prostorima petsto godina, pa su se vratili u svoj tor. Sva velika carstva za koja sam čuo, a koja su stvarana na osvajanjima tuđih teritorija propala su. Niko cio svijet nije pokorio, niti će. I sve da uspije kratko će to trajati.“

Sam je gradio svoje samopouzdanje, ne oslanjajući se na lažna odobravanja i prazna obećanja drugih. Nije imao prilike da se osloni na bilo koga, dok odmah poslije rata, na kraju treće decenije života, nije sklopio brak sa našom majkom. Mislio je tada, da se skrasio i da će se na miru skućiti, ali sa takozvanom industrijskom revolucijom i urbanizacijom društva u osiromašenoj i politički nestabilnoj zemlji drugi su mu, po njihovoj mjeri i želji, počeli graditi sudbinu. Ideologija poslijeratne vlasti je bila da napravi potpuni otklon od predhodnog režima i da narod strpa u gradove, kao što ni ovoj sadašnjoj ništa ne valja iz komunistčkog vremena, pa sve u gradovima ruši, da narod vrati u odavno propala sela, u kojima nakon pola vijeka napuštenosti uglavnom još opstaju samo zidovi napuštenih kuća i pomoćnih objekata, te tako i onaj koji bi se vratio nema gdje, a nema ni sredstava da oporavi seosko domaćinstvo. (no to je druga tema) Po završetku rata na račun industrijalizacije i kolektivizacije, vlasti su potpuno obesmišljavale život agrarnog, seoskog domaćinstva. Oca su počeli goniti na „dobrovoljno izgrađivanje zemlje,“ a on i svi oni koji su tako radili međusobno su tiho govorili „prinudni rad.“ Nije samo postojao „dobrovoljni rad“ nego i „dobrovoljna prodaja stoke.“ Već četrdeset osme je stupio na snagu rigorozni zakon o zabrani držanja koza, pa je pod pritiskom vlasti, pošto su milicioneri, šumari, kojekakvi poslušnici i doušnici prebirali da gdje ne sakrije koju. Morao isprazniti torinu i „dobrovoljno“ ih prodati po cijeni unaprijed određenoj. Za dobrobit zemlje i naroda u ime kolektivizacije, morao je svaku ovcu prijaviti. Od svoje treće godine se sjećam mnogih detalja, pa kao da sada gledam opštinskog službenika, kako pretražuje oko kuće da otac negdje nije sakrio koju, pošto ‘mora’ svaku popisati i prijaviti. Kad je ovaj otišao, otac reče stricu:

-Viđe li pogani, kako se brzo prestroio, a nije žešćeg četnika bilo od njega, pa ga evo službenik i ne vjerova mi na riječ koliko ih je no ka’ lovačko pseto prešunja svaku rupu oko kuće.

-Nikakav. To je krnjetak od čo’jeka. Koja god vlast bi došla on bi  bio potrčko u njoj – odgovori striko.

Zbog nestabilne političke situacije u svijetu, a posebno na Balkanu: pogoršanje odnosa sa SSSR-om, zbog Informbiroa, građanskog rata u Grčkoj, raskida diplomatskih odnosa sa Albanijom, krize oko Trsta i niza političkih stresova i zaokreta tadašnje vlasti, otac je nekoliko puta bivao mobilisan,  u nekim vojnim rezervama koje su trajale i do tri mjeseca. Kao da se htjela samopotvrditi istinitost izreke: „nikad nesreća ne ide sama,“ pa baš u tome periodu je naišlo nekoliko sušnih i nerodnih godina, od kojih je najgora bila 1950. Zbog Titovog zaokreta, došlo je do blokade od zemalja Istočnog bloka, pa su SAD donirale hranu, koja se narodu dijelila na takozvane tačkice, to je ustvari bila neka vrsta bonova. Sve se nadovezivalo jedno na drugo, što je otežavalo oporavak domaćinstva. Tek 1955. Kada su se normalizovali odnosi sa SSSR-om, smanjio se politčki pritisak na njega i počeo je raditi u Rudnicima Boksita. Sa njegovim zaposlenjem počnje i normalizacija porodičnog života. Poslije deset godina rada otišao je u invalidsku penziju, djeca su prispijevala, i tada je počeo njegov lagodniji dio života.

U patrijarhalnoj sredini kuća i ognjište su simbol porodice. Porodica je simbol društvene zajednice. To je mjesto gdje se čovjek najsigurnije osjeća i neodvojivi je dio njega samoga i njegove ličnosti. Stabilnost i opstanak porodice u dobroj mjeri zavisi od figure oca. Zato se on u takvom društvu i predstavlja kao „glava porodice.“ Značenje te figure i njegove ličnosti nam ponajbolje približava činjenica da se u Bibliji i Svetom trojstvu Bog predstavlja kao otac, zaštitnik, koji žrtvuje svoj život za svoju djecu.

Danas je moderno propagiranje negativanog odnosa prema braku, kao tradicionalnoj vrijednosti društva. Navodno brak je prošlost i pripada konzervativnim vrijednostima. Sve je izraženija otuđenost među polovima. Žene i muškarci se sve više udaljavaju i žene se navodno osamostaljuju, a muškarci traže partnere u istom polu što neminovno dovodi do uništavanja porodice. Uništavanje porodice i njene tradicije dovodi do ozbiljnih posledica. U savremenim duštvima uloga oca sve više izostaje i sve više djece odrasta bez oca. Jednostavno, kao da u porodičnom životu uloga muškarca postaje prošlost. Ljudski rod se počeo ponašati kao neke životinjske vrste, gdje se mužjak i ženka sretnu tokom parenja, a kasnije sve je na majci. Sve više se zagovara uloga samostalne žene koja nipodaštava bračnu zajednicu, pa i stvaranje potomstva i sve manje pažnje posvećujemo ženi; majci, sestri, ćerki, baki. Umjesto toga otišli smo iz krajnosti u krajnost i sve podredili seksualnosti, golotinji i vještačkom izgledu žene, kao neke bezlične figure u kojoj se više ne primjećuje duhovna ljepota. Kojekakvim televizijskim, Ryaliti programima, dominiraju silikonirane starlete i ekscentrični, istetovirani, ili feminizirani muškarci, uz koje veliki broj dokonog svijeta, bez svijesti i svetoeti sa božijim i prirodnim zakonima dočekuje zoru i uzaludno traći svoje vrijeme, gubeći uz te likove identitet svoje ličnosti, poistovjećujući se sa njima ili junacima beskonačnih i bezsadržajnih turskih serija.

Potpuno se zanemaruje uloga muškarca koju je imao u prošlosti, a koja nje bila nimalo laka. Trebalo je braniti zemlju i porodicu u ratnim vremenima i jednako se starati o obezbjedjivanju sredstva za njen život i opstanak. Naravno i tada je kao i danas sve zavisilo od strukture ličnosti i muža i žene. Nijesu, kako se to često misli svi muževi bili tirani ni sve žene robovi, nego su dijelili teret svako prema svojim mogućnostima. Život muškarca, kao socijalnog bića u braku dobija drugu dimenziju i drugi smisao, supružnika i oca, koji štiti, disciplinuje i brine moralno i materijalno o najboljim interesima svoje porodice. Nažalost, iz dana u dan, zbog kojekakvih opravdanih i neopravdanih razloga povećava se broj takozvanih nepotpunih porodica, gde se djeca vaspitavaju bez očeva.

Koliko god danas bilo moderno reći da su supružnici ranije bili neravnopravni, što se tiče naših roditelja bila je to i te kako jednaka zajednica, što se tiče mogućnosti i jedne i druge strane u odnosu jedno prema drugome i prema svojoj djecu. Odrastali smo u porodici u kojoj su uvijek postojali oni zlatni trenuci koji su je prožimali i svojim jedinstvom učvršćivali porodične veze, gdje nijesmo imali prilke poistovjećivati se sa kojekakvim likovima sa televizijskih ekrana, nego su nam oni bili uzori i neosporni autoriteti, koji su umjeli i znali kako da se postave prema nama.  Uz svu ljubav majke i oca, njihov odnos prema nama je bio različit. Majka domaćica, čuvar kućnog ognjišta, njegovala je porodičnu toplinu doma; mirnija, pažljivija i strpljivija, uvijek je pokazivala više nježnosti i pažnje od oca, koji nimalo manje nije brinuo. Iako je tada još uvijek u dobroj mjeri vladavalo mišljenje, da ocu ne priliči uzimati i držati dijete dok ne prohoda i progovori, mislim i sjećam se po mlađoj braći i sestri da naš otac nije zauzimao takav stav, nego je pomagao majci koliko god je mogao. Naprotiv, kako smo odrastali i kako se u našim damarima uzburkavala pubertetska krv i nailazile one godine kada smo mislili da smo najpametniji i da sve znamo, kada nam je postajalo manje važno mišljenje roditelja, a postajao važan sud vršnjaka, on se kao autoritativniji i moćniji, od majke, čuvar moralnih vrijednosti, sve više udaljavao i zauzimao ozbiljniji stav prema nama.. Bio je uvijek ozbiljan, dostojanstven, ali ne  prestrog, kao što znam strogih očeva u patrijarhalnim društvima, iako se čini mi se ipak rukovodio onom narodnom mudrošću:  „U meka oca nevaljala đeca.“ Zato je znao, otprilike negdje do petnaeste goine, da nas kazni prutom. Istina rijetko. Ja se sjećam da me je jednom stvarno boljelo. Da do toga ne bi dolazilo dobro je znao da pred sinovima mora  sačuvati autoritet. Zato ga nikada ni kao mali, pa ni kao zrio čovjek nijesam čuo da se neukusno šali pred nama. Majka je ponekad dok smo bili mali, da nas navodno uplaši očevim kažnjavanjem, znala reći: „Kazaću vas ocu!“ U novije vrijeme Očevi su prema sinovima veoma tolerantni, pa ili ih previše maze, ili pogrešno uče agresivnosti. To su njihovi sinovi, pa još ako su to oni sinovi za koje očevi nijesu žalili novac ni život njihove majke da ih dobiju, onda se moraju i vaspitavati na poseban način. Niko tatinog sina ne smije krivo pogledati. Od malih nogu sve mu je dozvoljeno. Kada tako vaspitavani sinovi postanu adolescenti i ojačaju, počnu se ravnopravno svađati sa očevima, nerijetko i fizički suprotstaviti, pa eto ženi, majci još jedne muke i nezahvalne obaveza, a to je da preuzme ulogu oca i urazumi sina, kako bi ga izvela na pravi put, a on kao muškarac umjesto sa ocem, identifikuje sa majkom, pa nerijetko počne da je oponaša manirima i, oblačenjem. (Tako i mama i tata dobiju ono što su najmanje željeli.) 

Niko nama u to vrijeme nije ispunjavao želje, a nijesmo ni imali prevelike prohtjeve, jer se sve odvijalo u krugu porodice. Slušali smo majku i oca, stvarajući tako predstavu o životu. Rano smo počeli shvatati da se novac teško zarađuje, pa smo im bili zahvalni za svaku sitnicu koju su nam priuštili, dok djeca danas nemaju predstavu kako im roditelji zarađuju novac, pa i ne umiju biti zahvalni na ono što im roditelji sa velikom mukom priušte, trudeći se i sami da njihova djeca ne zaostaju za drugom, a ona vide šta imaju druga i prisiljavaju roditelje da im to obavezno nabave. Roditelji im bespogovorno ispunjavaju sve želje i prohtjeve. Odrastajući tako ona i kasnije od života očekuju bajku, pa u bračnu zajednicu ulaze sa vrlo visokim i nerealnim očekivanjima, koje partner nikako ne može ispuniti.  Tako nastaje začarani krug, jer se u takvom braku ponovo djeca vaspitavaju na identičan način, tako se sve češće dešava da ni muž ni žena nijesu glava porodice, nego maloljetno dijete, kojemu se sve, ama baš sve udovoljava, pa ono kako odrasta i jača sve više dominira nad roditeljima, a prohtjevi mu se povećavaju. Ako roditelji nemaju mogućnosti da mu ispunjavaju želje ono postepeno počinje da ih ucjenjuje, pa tako postaje gospodar njihovih života, ali i ostaje ‘vječito dijete koje treba ninati’, nesposobno za samostalni život.

Iako nije čitao psihologije i priručnike o vaspitavanju djece, otac je dobro znao da su njegova figura i njegov autoritet važni u psihološkom razvoju muške djece. Zato je rijetko kad pokazivao svoja osjećanja, kojih i te kako nije bio lišen. Mi smo to lako prepoznavali u neizgovorenoj razmjeni emocija. Ni prema majci pred nama nije pokazivao posebnu ljubav, nego sasvim normalan ljudski odnos gdje se sve rješavalo kroz normalnu komunikaciju, tako da i pored takvog stava u porodici nije vladala otuđenost, jer su roditelji provodili više vremena zajedno i sa nama nego što se to danas ukazuje prilika u porodičnom životu. Zato mi se ponekad učini da je danas više te ljubavi u riječima nego u djelima.

Trebalo je vremena da shvatim, a možda sam tek shvatio kada su moji sinovi počeli prispjeli zašto je otac nastojao da do jednog vremena našeg sazrijevanja sačuva svoj autoritet. Postajalo je veliko životno iskustvo iza čovjeka koji je u četrdesetoj godini postao roditelj, sa kojim je podupirao svaku upućenu nam riječ. Taman posla da se sjećam, da nas je kad mazio, ili kad rekao volim te. Nikada nije htio da se poljubi sa nama, ako smo odlazili na duže puteve i duže odsustvo: „’Ajde srećan ti i blagosloven put. Idi i ne okreći se!“ To je bilo sve što bi nam rekao. Tek kada bi se vratili očinski i ljudski bi nas zagrlio. Nikada nas ni jednom jedinom riječi nije podsticao na agresivnost i neljubaznost, naprotiv uvijek nam je navodio najgore primjere propasti ljudi neprimjernog ponašanja, govoreći: „Zlo rađenje, gotovo kajanje. Tako je radio taj i taj pa eno do čega je stigao..“ Od naše napunjene petnaeste, šesnaeste godine ako je trebalo obaviti neki normalan zadatak i na neki način uići među ljude, nije dozviljavao da se kolebamo, čak bi nekad i grubo rekao: „Bojiš se! Ne valjaš..  Ako misliš biti čo’jek strahu u životu, nema mjesta.“ Tako je govorio, a u njemu je tinjlo zadovoljstvo zbog, ponekad, našeg nepristajanja i protivljenja, u saznanju da se u mladim momcima budi stav i da on svojim autoritetom od sinova stvara ljude a ne bijednike, nesposobne da se suoče sa životnim izazovima. Znao je on bez uputstava iz knjiga i priručnika kako će nas svojim stavom podstaći na samopouzdanje i samopoštovanje Dobro je znao od čega treba zaštititi sinove, a znao i kada ih puštiti da se sami snalaze i uče rješavanju životnih problema.  U tome i jes ta nepisana uloga oca, koji je spremniji od majke da  svoje dijete otrgne i otisne u samostalnost, jer bolećiva majka  uvijek postavlja svoju zaštitničku ruku između djeteta i svijeta. Uvijek se maksimalno trudio da nas prema svojim mogućnostima zainteresuje za novo i nepoznato. Zato kada je god iskoristio povoljnu priliku razgovarao je sa nama sa velikom dozom ozbiljnosti, na ozbiljne teme, u čemu se osjećala topla, sigurna, roditeljska emocija, koja je osiguravala da komunikacija nikada ni jednog trenutka ne bude prekinuta. Sa našim sazrijevanjem, on nam se ponovo približavao i prihvatao kao ravnopravne sagovornike, pa je u starosti znao reći. „Dok ste bili đeca ja sam vas vodio i upućivo, sada se ostaralo, pa vi pazite na moje ponašanje…samo bi roditelj volio da njegovo dijete bude bolje od njega, a drugo niko.“

Otac je ostao vjeran sebi, uprkos beskrajnim preprekama koje je morao pregaziti u svome burnom životu. On je svojim stavom i razumijevanjem života stvarao podlogu na kojoj su građeni zdravi odnosi između oca i sinova, i uopšte između naših roditelja i nas. Sa našom majkom je stvorio porodicu kojoj je on istinski bio glava, a majka temelj. Porodicu sa izgrađenim sistem vrijednosti u kojoj se nikada nijesu prekidale niti sjajnih trenutaka, koji su stvarali osjećaj uzajamnosti i koji su svojim jedinstvom prožimali i učvršćivali porodične odnose. Nikada ravnodušan i neuključen, naprotiv svaki trenutak je  posvećivao vaspitanju svoje djece, a nije to breme smo majci navalio na vrat, kao što se to danas sve češće sreće. Djeca i ženska i muška, jednako od oca kao i od majke uče najvažnije lekcije za život i najsrećnija su ako rastu uz oba roditelja. Baš zbog zapostavljanja uloge oca u porodici i porodica i pojedinac se nalaze na veoma niskom stepenu morala i duhovnosti. Jes da je naša obaveza da svoju djecu vaspitavamo u savremenom duhu, ali i u duhu svojih predaka.

Kada se čovjek upućuje iz ovoga života ka nekome drugome mjestu velika je stvar ako je ispunjen mislima, koje ga i u zadnjim ternucima ovozemaljskog života čine srećnim u saznanji da njegov život nije bio uzaludan, jer je stvorio stabilnu i zdravu porodicu, koja će ga nadživjeti i kroz buduće vrijeme spominjati njegovo ime.

 

Komentari:

  1. Boro Đurović

    Vukosave, ova kratka priča je potpuni aksiom i bilo bi od velike koristi da je svi pročitaju i ponešto zapamte, primijene u vaspitanju svoje djece nezavisno od protoka vremena! Budućnost je u nasleđivanju provjerenog, dokazanog, vrijednog, istinitog!

  2. Vukosav Delibašić

    Napisao sam predohodnu priču „Kuća na bijelom blagu“ gdje sam malo i maštu uključio , kako bi priča dobila u umjetničkom smislu načina pripovijedanja, a ovo je istinita priča o ocu, u kojoj se njegov lik uglavnom može uporediti sa većinom likova očeva i djedova iz toga vremena, odnosno njihovog odnosa prema porodici. Danas se previše spekuliše i nameće mišljenje, da su očevi ranije bili neodgovorni i grubi. Ja mislim da su bez postulata naučenih iz knjiga tačno znali kako treba sa djecom, kada im treba udovoljiti, a kad ne.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *