Sanjam, te razigrane hatove

 

Čovjeka u velikoj mjeri oblikuje i odredi mjesto rođenja i mjesto gdje provede djetinjstvo i ranu mladost. To je mjesto fizičkog i psihičkog odrastanja, mjesto duhovnog i moralnog uzlijetanja. Jednako, ja i danas osjećam damar toga vremena, koje je daleko iza mene, u kojemu sam odrastao i sazrijevao usklađen sa svim prilikama i neprilikama, iz svojeg okruženja. To je vrijeme u kojem sam doživljavao jedno nesputano i slobodno uživnje, a sada je došlo vrijeme da se ne bojim to slobodno izraziti.

I ponovo se iz navika i svakodnevnih rutina, vraćam riznici zapretanih sjećanja. Svako životno doba je puno izazova, snova, maštanja, nadanja, puno trenutaka koji nalete, prođu i nikad se više ne vrate osim u sjećanjima. Zato, pokušavam da svoje sjećanje kroz život natrag, kao i putovanje naprijed učinim najlepšim mogućim osjećanjem i probudim svjetlost života, koja me grlila svih ovih sedam desetina godina, pa se sjetim svih sastanaka i nekih rastanaka, svjestan saznanja bez ponovnog sastajanja. Sjećanja su dio moje ličnost i ma koliko se trudio ne mogu ih se oslboditi. Ona naviru kao zarobljeni prosjaji iz uspomena i bude se u mislima.

Ljubav prema konjima je nešto što je snažno pobuđivalo, što i danas budi moja osjećanja iz djetinjstva i mladosti. Ta ljubav je oživjela, kada sam zadivljeno sa čuđenjem gledao oca,  kako jednoga lijepog predvečerja dolazi kući na mladom alatastom  ždrijepcu, koji zečki poigravaše i uprečke cik-cak poskakivaše, visoko podignute glave, strižući uspravno uzdignutim ušima. Primijetio sam ga od pletenog jučkojasena, drveta koje je neko upleo u čudnovatu pletenicu, dok je bilo mlado i tanko, pa je tako upleteno naraslo i pokretalo moju znatiželju. To je nevjerovatna, nezaboravna slika, urezana u pamćenje sedmogodišnjeg djeteta,  kao najzanimljivija scena sa filmskog platna. Neobično drvo, pored kojega dolazi otac, čini mi se nikd tako radostan, na mladom razigranom hatu, kakvoga do tada nijesam imao prilike da vidim, osim na slikama u nekim starim knjigama, niti sam mogao zamisliti da konj može i hoće tako poigravati po komandi jahača. Do tada sam imao prilike uživo gledati stare odrte, osamarene kobile koje su nosile  tovare drva ili dok su slobodne, nezainteresovane, bez prestanka čupale travu, nikada ne podižući glavu. Nije čudo što se tada na očevom licu primjećivala posebnu radost. Iako nije bio sklon hvalisanju, čini mi se da je i pred nama pokazivao zadovoljstvo i ponos na kuplenog konja, za kojega je izdvojio pravo bogatstvo iz tada prilično oskudnog porodičnog budžeta. Zamjerali su mu rođaci i komšije, ali on je znao šta u ovim planinskim selima znači imati dobra konja, a i njemu je iz djetinjstva ostalo u pamćenju da su njegov otac i stric jahali lijepe sedlenike, pa je uvijek priželjkivao da i sam jednoga dana nabavi jahaćeg konja: „Kupio sam ga na nikšićkom pazaru kod dobra domaćina sa Jezera od Žabljaka. Naučen je jahanju. Skupo sam ga platio, ali nije mi žao.“

Nema životinje kojoj se ljudi dive i koju obožavaju kao konja. On je odvajkada do današnjih dana bio simbol domaćina, ogledalo i slika domaćinstva, a pogotovo u vrijeme kada je bio pravi luksuz imati dobra konja. Teško je bilo sa početka tih pedesetih prošlog vijeka imati kravicu koja bi prehranjivala porodicu, a ne jahaćeg konja. Sudbina konja i čovjeka su neodvojivo ispreplijetane. Kroz vjekove sve do najnovijeg vremena, nijedna životinja nije povezana sa čovjekom kao konj. Bez njega, život je bio nezamisliv,   u ratu i u miru.

Bio je to konj posebne ljepote i pameti, blagog temperamenta, jak i stabilan. Mlad naučen jahanju. Dresiran. Gibak poput zmije, lijepo je hodao, znao poigravati, trčati kasom, ili po želji jahača jurnuti u galop i ustavi se kad god poželiš. Tražili ga za svatova, a otac ga je rado ustupao. Nekad davno smo izračunali da su ga osamnest puta vodili u svatove. Za mladu je uvijek biran, miran i najljepši konj. Prvih desetak godina, sve dok su mlade umjesto na jednoga sedlenika, počele dojahavati na sto do dvjesta konjskih snaga, na njemu iz roda u dom dojahalo nekoliko nevjesta. Imao sam petnaestak godina, pa se dobro sjećam jedne svadbe, možda i poslednje da su svatovi na konjima jahali. Nikoga nije ostavljala ravnodušnim raskošna ljepota okićenog konja i na njemu nevjeste, koja je u ono vrijeme mogla biti idealna predstavnica ženske ljepote, odjevena u crnogorskoj narodnoj nošnji. Sa divljenjem sam gledao pomahnitale hatove i na njima okićene svatove. Trkali su se strmim livadama, a busenje trave je ispod konjskih kopita letjelo na sve strane. Prvjenac je svoga zekana nagnao u kuću i projahao oko trpeze. Nijesu samo mlade na njemu jahale. Neko je bio kum, pa je htio da se istakne na lijepom konju, neko prvijenac… da prvi stigne. A njega je posebno uzbuđivao barjaktar sa barjakom. Kad mu se zaviori iznad glave, uznesen svatovskom pjesmom, sve više se uzdizao,  kao da je htio da ga dodirne.

Ne poznaju prirodu konja i ne znaju ništa o njima, pa kažu: -muče konje jašu ih.- Ne znaju da konji  naučeni jahanju uživaju u tome isto kao sportisti što uživaju u sportu kojim se bave. Ako naš Alat nije bio u svatovima, a do njega dopre svatovska pjesma, što po visokim brdima odjekne, razlije se prostranim dolinama i slije u Milojev do, on bi poludio, obuzela bi ga neka radost, neki čudni žmarci bi počeli kolati konjskim damarima, nešto bi mu zadrmalo utrobu, pa počne frktati na nozdrve, džilitati se i propinjati na zadnje noge, ili se vrćeti oko sebe. Srce mu se uzbudi, duša mu se uznemiri, spopane ga ognjena žudnja za jahanjem, pa počne u galopu trčati s kraja na kraj dolina. Kada pjesma utihne, on se umiri, kad ona ponovo krene, krene i njegova uznemirena radost i konjski ples kao u cirkusu. Skladan i savršen, poludi, uznese se, čas podigne visoko glavu, čas je podvije, čas izvije vrat, striže ušima, propne se, silovito frkćući na nozdrve. Ja sam mu se onako mlad i zanesen divio i sa ushićenjem posmatrao njegovo džilitanje.

Nije čudo što u književnosti, konj zauzima važno mjesto, posebno u poeziji kroz koju se poetično opisuje njegova ljepota, snaga, brzina, neodoljivost i strast kojom opčinjava i daje moć i snagu svome gospodaru. Mitologija i sujevjerje su bez njega nezamislivi. Gatao se u snovima, u njegovim biljezima, u potkovicama, u očima: „Zagledaj mu se u oči. Vidi ima li u njima svjetlosti i duše. Vidjećeš u njima  je li  plašljiv, surov i manit  ili je blag, miran i dobroćudan. Osjeti ćeš šta se premotava u konjskoj glavi. Vidi mu biljege. Putonog u jednu nogu vrijedi kutiju dukuta, u dvije dvije kutije, u tri, tri, a u četiri ne valja ništa. Što mu je cvijet na čelu visočije i tačno na sredini čela, bolji je. Ako su mu biljezi na slabinama u suvoti ne valja. Ako je griva na lijevoj strani, dobar je.“ Po narodnom vjerovanju ni u snovima konj nikako ne može donijeti nesreću. Kako god ga sanjali, desiće nam se nešto veličanstveno; ljubav, brak, povjerenje; a pronaći potkovicu ili čavao koji je držao prava je sreća, Mnogi drže potkovicu kao čuvarkuću, vjerujući u njenu magičnu moć. U mitologiji i narodnoj poeziji konjima se daju čudne osobine; krilati, jednorogi, vatra im iz kopita sijeva, sunce vuku na zlatnim kočijama.  I u našoj porodici se pomalo vjerovalo, iako nijesmo suevjerni, da je Alat osim naše dječje radosti, donio  sreću i napredak domaćinstvu. Govorili su: „ Taličan kon.“  Taj konj je imao neku moć i magiju. Zračio je pozitivnu energiju, kojom nas je poveo u svjetlucavu, beskrajnu budućnost. Ništa u našim životima i našem pamćenju, osim članova porodice nije ostavilo upečatljiv trag kao ta  plemenita životinja, koja nam je priuštila mnogo lijepih dana ispunjenih zadovoljstvom i bezbrižnošću, pružajući sjajnu priliku da rano upoznamo ćud i prirodu konja i uživamo u čarima jahanja. Zato su prijateljstvo i ljubav koju smo osjećali prema njemu obilježili jedan duži period života.

Ako bih mu pripisivao neku magičnu moć, povjerovao bih u ono „taličan konj.“ Trideset tri godine je vjerno služio, nikada ni muvu nije zgazio, nikada niko sa njega nije pao, u to vrijeme kuća i porodica je bila u najvećem usponu u svakom pogledu. Ali, htio ili ne, nijesam ni ja potpuno oslođen praznovjerja, ako sebe bar u mislima zapitkujem: Zašto nam se baš, nije dalo, dok je on bio živ, da imamo drugoga konja? On je već počeo starati i trebalo je nabaviti mlađega. Nabavljali smo ih, ali nijesu dugo trajali. Nešto im se desilo, ili nijesu valjali. Lijepi i mirni Zekan se naprasno razbolio i uginuo. A onda smo nabavili krasnog Vranca[1], kojega smo zbog svoje mahnitosti i neukrotive prirode morali prodati.

Priča o našim konjima i jahanju ne bi bila potpuna bez Vranca, zato što je po svemu bio sušta suprotnost Alatu. To je već drugo vrijeme u odnosu na ono kada je otac kupio prvoga konja, pa ima i drugih načina da se ode do susjednog sela, ali meni se baš išlo na novokupljenom Vrancu. Uživao sam u ljepoti prohladnog jutra i prijateljstvu vranca.  Pod božanskim zracima zubatog sunca, kao da sam se našao u nekakvom imaginarnom svijetu prelijepih boja. Uštirkana bjelina prohladnog jutra iskrila je sa igličastog inja, koje se nahvatalo po ogoljenim granama drveća. Sve zajedno je stvaralo idiličnu sliku. Iako me mirno nosio ovom pješčanom džadom osjećao sam da Vranac nije pravilno naučen jahanju, a znam kako se mlad konj do treće godine nauči, tako osotaje cijelog života. Kasnije nema učenja ni popravke. On je naučen tako da se na njemu moglo mirno jahati, sve dok ga ne potakneš na trku, a kada krene u galop nije se mogao ustaviti. Zato sam razmišljao da li da ga malo bocnem petom u slabinu i popuštim dizgine. Ne sad. Bolje kad izađemo na pravinu. Nije valjda baš toliko lud da ga ne mogu ustaviti, i ja sam mlad i pun snage. Alata sam jahao sa nepunih osam godina, valjda mogu i Vranca sa dvadeset osam.

Kada se pred nama  ukazalo dva kilometra pravog puta, popustio sam dizgine i malo ga potaknuo da krene. Nije mnogo trebalo. On kao da je to jedva čekao. Poletio je i dao se u galop. Na sve strane je ispod njegovih kopita, sa poluzaleđene džade prskao pijesak , što ga je rasipao  potkovicama. Nozdrve su mu se sve više širile a po ovom hladnom jutru iz njih  su se izvijali pramenovi bijele pare, kao dim cigarete. Oko nas se stvarao hladni vjetar, koji je strujao kroz grivu manitoga Vranca, palio me po licu i nosu. Vid je maglio, oči suzile. Da li i njegove suze, te je ovako poludio, pa ne vidi kuda ide?-pitao sam se. Što sam jače zatezao dizgine, on je sve visočije dizao glavu i nasumice, činilo mi se, skakao u nezaustavljivom galopu. Bilo je impresivno. Uzbuđenje je raslo ali i adrenalin zbog zastrašujuće pomisli da ga ne mogu ustaviti. Bio sam na moćnom motoru kojemu su otkazale kočnice, a gas se ne može smanjiti. Približavajući se krivinama tijelom je prostrujala jeza i strah me obuzeo. Šta će uraditi pomahnitali Vranac, koji galopira sredinom ceste ako se na nekoj nepreglednoj krivini, kojih sada ima nekoliko zaredom, sretnemo sa kolima, koja ovim putem ne idu brže od četrdeset do pedeset na sat, a on je dostigao veću od šezdeset.

Ispred prve oštre krivine, koja je zavijala udesno zategao sam lijevi dizgin, što ga je skrenulo da produži pravo, preko nekih zidova, ne smanjujući brzinu. Odlučio sam, bolje da  skočim, nego da me on zbaci bez moje kontrole. Odrazio sam se sa njegovih leđa praveći nevjerovatan vratolomni sportski skok, ne vjerujući ni sam sebi kako sam to izveo, a da se ni najmanje nijesm povrijedio.

Dobro je… rekoh sam sebi. U ovome manitom vrancu još nije uništen inpulsivni instikt neukroćenog divljeg konja.

Davno su za nama ostali ti ludi dani puni radosti i bezbrižnosti, a ja još uvijek, često postajem zarobljenik svojih misli i nekih čudnih osjećnja, pa im se i u ovim godinama rado vratim galopirajući na Alatovim leđima. Njemu je jahanje donosilo radost, a mi smo na njemu plovili kroz vječnost, osjećajući se kao ptice, gospodari vrhova i dolina. Naučeni jahati na njemu jahali smo i na drugim konjima. Jahali smo na leđima osedlanih i neosedlanih, zauzdanih, ili nezauzdanih,  mirnih i plahovitih, inteligentnih i manitih; alata, vranaca, brnjaša naših i tuđih koje smo hvatali po livadama, pašnjacima, pa na njima jezdili s kraja na kraj dolova i dolina.

Naše misli su nijemi svjedoci prošlog vremena i iskre budućnosti čiji nas šapat neprekidno upozorava da se sada ovoga trenutka nalazimo na razmeđi između dva vremena, onoga koje se poput praha prosipa kroz naše sjećanje, u kojemu ima i one svjetlosti poput dragog kamenja iz kojega bukti plamen kao svjetiljka za našu budućnost. Razmišljao sam o starom vremenu i novoj vječnosti, o ljepoti i surovosti života.  Ovaj život je velika trka čijim stazama jurimo kroz vrijeme. Koliko će on biti dobar i kako ćemo tu trku istrčati  u najvećoj mjeri zavisi od nas. Naš život će biti dobar ako sebe uključimo da u svemu pronađemo radost, ljepotu i nesagledivo savršenstvo, ako mu damo smisao. Ako nađemo kompromis između idealnog i mogućeg, naš pogled na svijet će se promijeniti i svojim duhom ćemo obuhvatiti sve ono što prožima njegovu ljepotu i trajanje.

Sanjam te pjesme, pijane svatove, lijepe nevjeste, razigrane hatove.

Komentari:

  1. Boro Đurović

    Vukosave, kao da si pisao o mojem djetinjstvu,mi smo imali Alata koji je bio za jahanje i Dorata koji je skoro bio kao tvoj Vranac, potpuno si me vratio na ta divna nezaboravna vremena.Često me moje kćeri tjeraju da im pričam o životu na selu…pomažu mi da živim!
    Tebi hvala na ovom divnom tekstu !

  2. Vukosav Delibašić

    Boro, hvala tebi. I da ti kažem ovaj Trepčanin kojega sam svojim očima gledao da ugoni svoga Zekana oko trpeze živ je, a to je bilo prije 56 godina i tada je imao od 35-40.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *