Ukus kamena

Djetinjstvo je predvorje života,  poglavlje jedne velike knjige koja se kasnije ispisuje i jedna je od najvažnijih faza razvoja, sa veoma visokim zahtjevima za prilagodjavanje, pa zato postoji velika povezanost između naših iskustava u ranom dječjem uzrastu i srećnog života u odraslom dobu. Kao i u svakoj drugoj porodici, ni u mojoj nije bilo sve savršeno, ali je bila zdrava i normalna porodica, koja mi je pružala srećno djetinjstvo u kojoj je moja budućnost, građena na lijepim sjećanjima.

Majci je to bio prvi porođaj. Rodila me je u dvadesetdrugoj godini života, ne u porodilištu i uz pomoć ljekara i babica, nego uz pomoć već iskusne majke, strine Mile, u onoj staroj kući koju je podigao pradjed 1884. godine i osvještavao je sa tri popa, a narod se divio veličanstvenoj građevini, govoreći: „Vuko Lazarev je sagradio palac,“ mislili su dvorac, a to je bila obična kuća, na izbi, sa dvije prostorije, sobom i odžaklijom. „Stara kuća,“ tako smo govorili, a ja sam uvijek mislio da je ta njena starost nedokučiva, pa sad izračunah da je kada sam se rodio bila mlađa šest godina nego ja sada. Oh, pa i nije bila stara, mislim. U toj kući su se rodili: moj djed i njegov brat, moj otac, stric i tetka, moja sestra i tri brata. Dočekan sam kao veoma željeno dijete. „Prvo, pa muško.“ Kazivali su mi da se veselilo tri dana. Vjerovatno da mi nije falilo pažnje i ljubavi, koliko god su mi roditelji bili u mogućnosti priuštiti. Vremenom je ta ljubav morala biti podijeljena na braću i sestru, koji su ubrzo dolazoli jedno za drugim. No i pored svega ja se ne sjećam da sam ikada osjećao ljubomoru, samo se sjećam da sam rano počeo dobijati zaduženja da ih pazim.

  ***

Moje lijepo djetinjstvo je ostalo sakriveno ispod slamnog krova naše stare kuće, posebno obilježeno sa dva velika praznika-sveca. Iako otac nije bio pretjerano religiozan posebnu radost nam je priređivao Badnjacima koje je na Badnji dan u svanuće donosio iz obližnje hrastove šume i prislanjao uz njen zid, pa je uveče na Badnje veče, a smo mogli prekoračiti prag i za nas, pravio po jedan mali, koji smo mi dječaci prinosili na ognjište, uz obavezno: „Dobro veče i srećno vam Badnje veče!“ koje smo govorili, dok su nas mala sestra i majka dočekivale u kući: „Dobra vam sreća i sve vam srećno i čestito bilo!“ posipajući nas žitom, što je stvaralo posebni efekat nezaboravnog zadovoljstva, ostalo je i u žaru vatre sa ognjišta, u kojoj su se razgorijevali, a tek na Božić ujutro, kakav vatromet je stvarao polaznik, koji je raspirivao varnice. Ostalo je i u mirisu tamjana i svjetlosti plamena svijeće, koju nam je priređivao Sveti Nikola, naša krsna slava, kada su se pod taj slamni krov u jedinoj velikoj sobi iskupljali gosti, svečano obučeni, stari u crnogorskoj narodnoj nošnji, pa uz vino po cio dan raspredali o dogodovštinama koje su pamtili, pričali i prepričavali, nama djeci dosadne priče, a bilo je i onih koji su lijepo pripovijedali, tako da sam ih rado slušao, pa kad bi mi dosadilo jedva bih čekao da odu da se i ja sa sestrom i braćom raskomotim i zauzmem važno mjesto za trpezom.

Nijesam mnogo čega imao, ali imao sam se mnogo čemu radaovati više nego djeca danas, zato što me svaka sitnica mogla obradovati, pa je djetinjstvo u svemu ostalo, kao lijepa uspomena, u pucketanju rasplamsalih drva u šporetu „bosancu“, u huku vjetra i dimu mećave koja je u hladnim zimskim danima, snijegom lijepila nevelika okna starih prozora ispred kojih su sa streha visili klipovi leda, koje je otac rušio iz straha da koga, dok padaju ne povrijede i tako preduhitri moju želju da ih nekako dohvatim prije nego se polome. Ostalo je u zracima sunca s Priljubaka, u proljećnom letu lasta i cvrkutu ptica, u igri mladih jaganjaca, u trčanju po pokošenim livadama, u mirisu pokošenog sijena, u otkrivenim čudima zadovoljsta, u pažnji i toplini majčine trpeljivosti i dobrote, bez ikad povišenog tona i u ponekoj očevoj šibi. Bio sam srećan u svome svijetu, istražujući unutrašnju i spoljašnju stvarnost kroz igru koju sam sam osmišljao, bez blještavog sjaja industriski osmišljenih i dizajniranih igračaka. Ja sam ih pronalazio u svakom kamenčiću, u svakom drvcetu, u svakoj travci, u cvijeću svih boja, u vodi, u ledu i snijegu, u svemu živom i mrtvom, sve je moglo poslužiti kao igračka u prirodi pronađena. Moj ekran je bilo nebo, uveče zvjezdano, a danju iscrtano prvo bijelim, pa sivim do crnim oblacima, koji su se, rano sam primijetio, miješali i mijenjali nebeske crteže, sve dok se potpuno spoje i stope, a posebno uživanje i ujedno nepojmljivi strah u meni su izazivale munje koje bi počele uzduž i poprijeko nebo šarati, prije nego bi me iz njih zasula ljetnja kiša, kada se zatečem negdje u prirodi.

U ispitivanju života, znatiželji nije bilo kraja, pa nije bilo dovoljno sve što se može u ruke uzeti i opipati, morao se probati miris i ukus kamena, drveta, pepela, trave i ko zna čega još i sve je bilo mnogo ukusnije od plastike i gume koju danas djeca stavljaju u usta, a mame im ne daju da rukom dodirnu zemlju ili kamen, ali zato u to vrijeme nikada nijesam okusio nijedan lijek, ni vakcinu nijesam primio prije odlaska u školu, a ne sjećam se da sam bolovao ni od prirodnih dječjih bolesti. Rano sam se počeo peti uz stabla i verati po granama trešanja, šljiva i drugog interesantnog drveća ili skakati sa stijena visokih po nekoliko metara u meku crmnicu uzorane doline. Bilo je to rizično, ali tada nijesam znao za strah i to je bio izazov, koji je upućivao na pobjedu straha, jer to je bila samo prilika da se obogati život sam po sebi i postane jak i otporan na bolesti i da ne poznaje fizičke ni psihičke teškoće.

Pored svih sloboda i naizgled bez ikakvih obaveza od najranijeg djetinjstva, ipak nije bilo tako, veoma rano sam počeo tragati i tražiti rješenje kako uskladiti  potrebu za srećom i bezbrižnošću, sa sviješću o ograničenjima i nemogućnostima uslovljenih životnim okolnostima. U jednom segmentu života postajao sam zreliji i saosjećajniji, nego što je uobičajeno za taj uzrast, a sa druge tačke gledišta danas sam svjestan da se povremeno javljao i izvjesni otpor kroz iznalaženje puta u bjekstvo od realnosti. Znam da sam bio srećan i bezbrižan u svojoj bezazlenosti, zaokupljen svojim istinama postojanja. Iako roditelji nijesu pokazivali da su ponekad u nevoljama ja sam to osjećao, jes da nijesam pokazivao zabrinutost, ali to ne znači da sam bio potpuno bezbrižan i da nijesam osjećao njihove brige, iako sam ta neprijatna osjećanja kroz igru lako potiskivao, pa čim bi u igru krenuo sve bi nestajalo, kao da mi nije, ama baš, ništa falilo. Tako me je ta prirodna nevidljiva sila podržavala u življenju punim životom i obezbjeđivala mi naizgled bezbrižno djetinjstvo, vjerovatno sam zato ponekad čuo majku, dok smo se igrali, kako kao za sebe kaže:

„Blago vama dok ste mali.“

 

linija-post Tekst je objavljen na portalu Avlija.me:Pogledajlinija-post

Komentari:

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *