Putnik u kolijevci

Nijesu naši stari govorili;  „beba u kući,“ ta riječ nije  postaja u njihovom vokabularu. Rijetko kada bi rekli, u kući je malo dijete, nego: „kolijevka je u kući.“[1] Poodavno nema one prave, lijepo, ručno urađene kolijevke od lipovih dasaka istesanih primitivnim alatom, vještim rukama samoukog majstora. Danas postoje razni kreveci, kolica, korpe za bebe, sjedišta za bebe i ko zna koje sve naprave koje čine život udobnijim i majkama i bebama.

Pored kolijevke se nijesu pjevale samo uspavanke i nije služila samo za ljuljanje i uspavljivanje, nego se s kolijevkom na njivu išlo da bi se kopalo, ili na livadu da bi se plastilo. S kolijevkom se i na daleki put odilo.

putnik-u-kolijevci-kolijevka

Mlada žena se uveče spremala da porani ujutro s’ kolijevkom na put. Pripremila je sve što je trebalo za dijete: kolijevku prebrisala, spakovla mekano tkane povoje i pelene, što ih je njena majka donijela za prvo novorođenče i njenog prvog unuka, kako to običaj nalaže.  Kasno je otišla na spavanje i malo spavala. S razlogom je uzbuđena i uznemirena, poslije godinu dana ponovo ide u rod, na dugi put s kolijevkom. Iako je još mrak ustala je, izašla van i pogledom prošarala nebo. Vlašići su iznad Priljubaka, kao da joj kaž:- Brzo će zora. Vrijeme je da krene. Vratila se u kuću i bez oklijevanja počela spremati. Napunila je bocu vode za sebe i dijete. U bijelo ćedilo[2] stavila brašnjenik[3], a u posebnu krpu umotala jedine cipele koje je imala, one  u kojima je prije godinu došla iz Drobnjaka u Rudine i sve je spakovala u tkanu torbu. Dijete je presvukla, povila i podojila. Ušuškala ga u kolijevku, pa je jednom rukom vješto podigla na leđa, drugom je ispod probacila preduplano uže, koje nije bilo obično i za svakodnevnu upotrebu, nego lijepa šarena uprtača, od crne i bijele pređe,  ispletena za svečane prilike. Prebacila je preko glave, sa dva kraja koji su izbijali ispod pazuha na prsima je vezala i na leđa pritegla kolijevku.

Krenula je s kolijevkom na plećima i torbom u rukama na daleki put.  Zna da će pješačiti, od zvijezda do zvijezda. Teško je to breme i za kraći a ne za tako dug put. Zora se samo nazirala, a ona je grabila, puteljcima i krčanicima kroz klance. U ovome mutnom obzorju, samo joj je drveće, visoko, i nisko rastinje, sa obje strane označavalo stazu, dok je napajao miris rose, i dok dijete mirno spava na nenim leđima, za proteku godinu dana, još dovoljno ne prilagođena ovakvom terenu, kroz kovitalac njenih burnih uspomena se provlačio trag nekoga novog svijetla i osjećaj kao da je ovo neko tuđe nebo i nepoznata zemlja, kao neki drugi svijet koji ne pripada njoj.

Prikupljala je i iznalazila novu hrabrost i snagu, da bi prošla pored krstačke crkve i groblja. ali joj je laknulo što je već počelo svitati dok je tuda prolazila. Veći strah po noći izaziva ona čatrnja, nego groblje, koja je napravljena malo visočije lijevo od njega, a sa onim otvorom sa strane ispod kamenog volta, podsjeća na strašnu katakombu iz koje uvijek buči eho glasa, ne samo kad se nadnese na otvor nego i kada se tuda prolazi. Odatle, za koliko bi čo’jek ispušio cigar duvana[4], izbila je na ždrijelo odakle joj se jasno tu blizu ukaza sivostaklasta površina jezera i podalje svjetlost grada iz kojega, iako se potpuno razdvajaju noć i dan, rijetke gradske svjetiljke još uvijek sijaju poput zvijezda noćas na nebu. Kad je krenula niza strane dijete se malo prokomeša, a ona rukom preko ramena opipa kolijevku da se uvjeri je li pokriveno kako treba.

 -Spavaj, spavaj! Samo da je tebi dobro i da budeš miran, pa ćemo lako.

Ovaj dug put prožet nježnošću žene i nevinošću malog djeteta ispunjen je osjećanjem blagostanja i sreće što ne ide sama, sin je s njom. Ima s kim progovoriti dok ide džadom koja je glavna saobraćajnica između Crne Gore i Hercegovine, pijeskom zasuta i izlokana rupama mjestimično punim vode koje mora zaobilaziti, na kojoj skoro i da nema saobraćaja. Za dva sata hoda, samo se mimoišla sa jednim teretnim kamionom koji je uz veliku buku prošao pored nje, a iza sebe ostavio „smrdljivi“ trag gustog crnog dima, od kojega u želucu osjeti mučninu.

-Teškoće nam daju snagu, mislila je, i tek u njima vidimo kolike su naše mogućnosti i koliko vrijedimo. Priroda je napravila da sve ima svoj put i nezaustavljivi tok. Ma kako se nama činilo, dobro ili loše, sve u njoj ide naprijed, ništa nazad, a mi smo samo posrednici  između prolaznosti života i spoznaje večne istine. Ne znam je li priroda udesila, ili je to božija volja da sam se udala toliko daleko, te sam željna svoj rod viđeti. Svakako, mi sami smo tvorci svoje sudbine.

Razmišljanje o sudbini joj prekide pogled koji se prosu po ravnom i praznom polju, koje je vazda bilo teško preći, iako se činilo da nema pet minuta do grada. Ona ravnina i pravina se nekako uduži, pa kao da su noge okovane, čini se da se ne pomjera s mjesta.

U „Zadrugu“[5] je uzela bocu pečatlije,[6] tu je najsigurnije, ne može s kolijevkom u svaku radnju po gradu svraćati, a ne valja bez zdravice jedinome bratu na svadbu doći. Iako je teško mora je nositi. Sramota bi bilo doći maoručke.[7] Mislila je i na pecivo, a ona ga ne može ponijeti. Trebala je sa domaćnom da ide. Ali ne daju. Ne može. Na prinudnom je radu na izgradnji pilane „Prvi maj“. Nijesu mu dozvolili dva-tri slobodna dana da ide sa njom, kao što je red. Lakše bi joj bilo, a ovako, sama na dalek put s kolijevkom na leđima.  Koliko god joj je bilo teško, koliko god je bivala u svojim mislima iz prošlosti i sadašnjosti, stalno je mislila na kolijevku, pa i tu iskoristi priliku i zamoli jednu ženu:

­

-Oprosti ‘oćeš li mi malo podići kolijevku? I pogledaj kako stoji taj pokrivač, da mi se dijete ne uguši. Nešto se mnogo umirio, pa se bojim.

Ni kroz grad nema mnogo naroda. Po koja limuzina, nekolika teretna kamiona, zaprežnije kola i po koji konj sa tovarom drva, vrećama meljiva[8] ili možda krtole. Na ulicama nema mnogo naroda, kao poneđenikom, kada je pazarni dan, pa narod dođe u trgovinu i mladi da prošetaju i vide se.

Prošla je ovu kotlinu i ravnicu i zaputila se uz uzbrdicu, kuda vijuga džada sva  od okuka i serpentina. Strmen je velika, pa je to bio jedini način da se napravi put do prvog sela, zato je dva puta duži nego da je išao pravo uz brdo. Jedini način da ga skrati su prečice od jedne do druge serpentine, pa se dvomila da li okolo džadom ili kroz klance prečicama. Ipak se odlučila da izbjegne krivine i prelazi sa jedne na drugu serpentinu.

-Teži putevi su sigurniji i prije se njima stiže do cilja. Nijesam sama, tu si ti. Težak je ovaj život, sine moj, ali vrijedi se boriti. Kao što ćeš ti brzo stati na noge, pa iako ćeš stotinu puta pasti i nećeš ostati da ležiš na zemlju, nego ćeš brzo ustajati dok napraviš prvi korak, pa onda krene korak po korak i prohodaćeš, kao što mi danas prebrojavamo korake da bi stigli tamo đe smo krenuli. Cio život je sačinjen od koraka i bez njih nema života, što ih više napravimo dalje stižemo, više živimo i više vidimo. Nego ‘ajde da se mi malo odmorimo. Nešto se komešaš. Gladan si i žedan. I majka je žedna.

Tek je na pola puta. Usta joj se osušila, ruke se zategle od one torbe, noge otežale,  a  dijete se počelo  migoljiti u kolijevci. Oglašava se neartikulisanim, njoj dobro razumljivim glasom. Zove mamu. Ona zna da je gladan i da ga treba presvući. Pridržavajući se za gustu travu busiku iskoračila je sa džade, preko usječene zemlje na travnatu površinu i u hladu spuštila torbu, rasprtila kolijevku, pa i nju stavila na meku travu, koja se ovih toplih dana poslije ljetošnje suše i septembarskih kiša oporavila. Sa lučca[9] je zavrnula kraj tanke ponjavice[10] ispod koje dijete protegnu ručice i, trepćući na svjetlosti, zijevnu kao da mu se još spava. Prikupilo je i napućilo usne i glasno počelo plakati. Prvo ga je podojila, pa prepovila,[11] cijelo vrijeme pričajući s njim iako je ono nije razumjelo. Ona ne osjeća glad, samo je popila malo vode.

Odmorila je dvadesetak minuta, pričajući sa sinom koji se umirio, ali neće da se vrati, pa ga je mama stavila protiv njegove volje u kolijevku, ponovo je uprtila i nastavila put. Odmah ga je umirilo, dobro poznato ljuljkanje na maminim leđima i bliskost njenog tijela, slično onome kada je bio u stomaku.

Kako je odmicala, dijete u kolijevci, na plećima se polako smirivalo, a ona kao da je neprimjetno zaboravljala na nju. Razgovor sa sinom je neprimjeno blijedio i sve se pretvaralo u prebiranje po prošlosti. Vratila se u djetinstvo, u druženje i dječju igru pored izvora. Pronalazila je radost i ljepotu u šuštanju lišća, u igri mladih jaganjaca, u cvrkutu ptica, u letu orlova na oštrom plavom horizontu. Ma, sve što je bilo oko nje, davalo je smisao lijepom i bezbrižnom djetinjstvu. Što je dalje odmicala, misli su postajale nejasnije a slike zamućenije, pa su  one lijepe prelazile u zastrašujući huk bijelkastomutne rijeke, koja je nadolazila poslije jakih jesenjih kiša, od kojega se pomalo plašila kada bi uveče po mraku čula njenu jeku. Postepeno i neprimjetno su ti mali strahovi prelazili u velike. Kao što je neprimjetno napredovalo njeno odrastanje, tako i danas polako i neprimjetno napreduje ovim putem, ali s njim napreduju i strahovi povezani sa prošlošću. S mislima je stigla do rane mladosti i do ratnih godina.  Sakrivena u gustoj krošnji visokog drveta ponovo je od straha drhtala, gledajući kolonu Njemaca, dok su dolje prolazili „džomrgajući“[12] i zveckajući puškama, cicama[13] i šlemovima.

Pod grlom joj se steglo, suze su joj okvasile lice, kada je ponovo   po ko zna koji put osjetila  miris vatre,  dima i opore garevine, ponovo gledajući sliku zapaljene rodske kuće, koju su mještani htjeli da zapale, navodno po naređenju Njemaca, kao dodatnu kaznu, zato što joj je brat poginuo na Sutjesci. I ponovo  je vidjela svoju majku, kako im govori:

-Nemojte mi đecu ostavljati bez krova nad glavom, zapalite, granje, lišće, stog sijena, ljetnju kolibu, eno Njemci već prelaze preko brda, neće se oni vraćati da vide šta gori, ali oni su jednako u strahu ponavljali, da moraju ili će ostati bez glava. Kada je vidjela da ne pomažu molbe, njih troje je izvela iz kuće i sa ognjišta uzela užarenu glavnju, gurnula je  u slameni krov koji je planuo kao šibica, govoreći:

-Ne bojte se kukavice, nećete poginuti zbog moje kuće, ali neću vam pružiti to zadovoljstvo da je vi zapalite.

Razmišljala je i o maminom zatvoru, od dva mjeseca, prije samo pola godine, ponovo je bila sumnjiva, trebalo je dobro ispitati i utvrditi, da možda nije u „dosluhu sa Rusima.“

 Ružne misli su se tovarile i trpale u njen mozak, sve dok se nije trgnula kao da je probudio težak san, kada su joj misli dolutale do prerano izgubljenog oca i još dva brata. Ove teške i neprijatne slike iz prošlosti  nijesu je odvojile od same sebe, nego su to realne misli koje su je potpuno povezale sa sobom sa svojom prošlošću, pa se u tim dubokim mislima otisnula u one davno prošle daleke i već nedokučive svjetove, sve dok je ovome trenutku nije vratio neki bezazleni tanani šum iz prirode. Pogledala je oko sebe. Ispred sebe je ugledala visoku glavicu, znači još malo pa će preko gole krnovske visoravni.  Malo je pridigla kolijevku u kojoj dijete i dalje mirno spavaše. Rastegnuta između sjećanja i zaborava, zapitala se:

– Kakve su me ovo misli spopale, ne znam je li san ili java. Ne smijem se danas vraćati u prošlost i ovako misliti, u današnjem danu koji ima posebnu draž i ljepotu.  Prošlost su samo uspomene, lijepe ili ružne i takva je kakva je, iz nje se ništa ne može promijenti, treba se okrenuti budućnosti i životu koji  ispunjavaju prave stvari, zadovoljstvo, i lijepi trenuci. Danas, dok putujem sa ovom kolijevkom imam razlog za radovanje. Idem jedinome živome bratu na svadbu. Spokojno spavaj sine moj. Idemo dalje. Budućnost je puna izazova i prepreka, koje ne može svak preskočiiti. Ovaj život je kao velika bitka ili igra u kojoj se  pobjednik ne zna unaprijed, ali zna se da  veliku šansu za pobjedu ima onaj ko se unaprijed ne predaje. I u jednom i u drugom opstaju samo borci, a da bi bio borac moraš imati razlog zbog kojega si u toj igri i cilj koji životu daje smisao.  Moj razlog za borbu je ova kolijevka. Ti mi daješ snagu da zajedno putujemo do cilja. Putevi i koraci po njima se nikada ne završavaju. Život je putovanje kroz vrijeme u kojem treba uživati. Tajna leži u sitnim koracima koji vode u pravom smjeru. Stopa po stopa, korak po korak će se pretvoriti u duge puteve koji nas svakog sekunda vode sve bliže ka ostvarenju svoga sna. Kada stignemo do kraja ovoga puta otvoriće se sljedeći, a kad se završe moji putevi, ti ćeš otvarati nove, pa će i tvoje, akobogda neko nastaviti. Ja sad ne znam jesu li ti naši putevi prave linije ili krugovi po kojima se ponovo i ponovo vraćamo na isto mjesto, putujući i kružeći kroz vrijeme, kao što se Zemlja, kažu vrti oko same sebe, Mjesec oko nje, a oboje oko Sunca, a možda se i Sunce vrti oko nečega u nebeskim daljinama.

Prođe kroz usijek između dvije oble stijene i izađe kod spomenika. Ote joj se duboki uzdah i blagi osmjeh razvuče usne. Pred njom je krnovska visoravan, po kojoj su se sakrivale doline između golih, travnatih brežuljaka iz čije zemlje je izbijalo rasijano zaobljeno kamenje.

 -Ođe sam provela najljepši i najspokojniji dio života. Sve je isto, a sve je drugačije.

Pogled joj seže svud unaokolo do linije horizonta.Sunce je jutros bilo ispred, a sada je iza njenih leđa,  niže je od njenog pogleda. Kada bi pružila ruku ka njemu ne bi je morala podizati kao što je trebalo jutros kada je bilo visoko iznad ovih brda. Mnogo veće izgleda nego jutros, a zraci mu oslabili i može se bez problema gledati u njegovom pravcu, tamo iznad onih brda odakle je jutros krenula i hercegovačkih planina koje se vide na Zapadu. One bliže su tamnije i jasnijih obrisa, a dalje sive kao kroz maglu se vide, one najdalje jedva naziru.

Ona dobro zna  kada se sunce, odatle gledano, približi zemlji brzo zađe i brzo mrče. Mora što brže može preći ovu golet, jer poslije nje ima još najmanje sat hoda kroz gustu bukovu šumu. Kada se crveni krug, velika tepsija, spuštio na onaj najdalji i najizdignutiji vrh, na Zapadu, desno od nje, približavala se biovskim stranama. Iako je tu kao đevojka provela mnogo vremena, nije imala prilike da doživi ljepotu koju je sada primijetila. Osluškujči sve zvuke i šumove koji se preplijeću u skladnoj harmoniji, rado bi  ostala u društvu čiste netaknute prirode, kako bi se nagledala ljepote koja se rijetko doživljava, ali nema vremena. Uvijek se odavde odlazilo za visočijeg Sunca. Ako bi se čekao zalazak, po mraku bi se silazilo u selo.

Na Zapadu se još vidjelo samo ružičasto nebo, a ona je ulazila u šumsku putanju. Brzo se počelo smrkavati, visoke bukve su zaklanjale nebo i pravile su ispod svojih kruna sa kojih je već pomalo počelo lišće opadati, još veći mrak. Slijedeći dobro poznate staze i puteljke, koračala je polako sigurnim korakom dok je lišće šuštalo i sitne grančice pucketale pod nogama, što je u ovome prvomračju stvaralo pmalo neprijatan osjećaj.

Negdje u sred šume, na kilometar-dva do sela, dijete se u kolijevci uskomeša i poče plakati. Ne bi joj svejedno.  Prođe je neka jeza, ali mora ga podojiti. Rasprti kolijevku. Sjede na prvi visočiji kamen.

-Samo ću te nahraniti, pa i ako si mokar neću te sad presvlačiti. Znam, sunce moje malo koje sija i uvoj noći i grije me, da ti ne možeš zapamtiti, kako sam te noću u ovoj šumi dojila, kako sam tvoje malene ručice milovala, kako si nekad davno u kolijevci putovao, kako  sam zamišljala da ćeš jednoga dana odrasti i kako ću ti ovu priču ispričati a ti ćeš je nećeš zaboraviti, možda ćeš je  potpuno doživjeti, kao što je sad ti ja vidimo.  Sine, mi se razumijemo bez ijedne izgovorene riječi, naše duše i ovo mlijeko kojim te hranim govore sve.

-Idemo!

Uprtila je kolijevku, po četvrti put od jutros, i taman što je krenula ispred njene rodske kuće odjeknu pucanj, čiji se eho odbijao od okolnih brda. Ponovo se naježi. Neki čudni žmarci prokolaše njenim damarima Pluća joj ispuni neka neopisiva radost. Krenuše joj suze. Suze radosnice.

-Eto i kod nas sa srećom nakon mnogo godina krenulo veselje.

Sreći nije bilo kraja, kada je kasno uveče stigla odiva u rod i čuđenju kako se usudila sama sa kolijevkom na toliki put.

Koliko dana je ostala, kako se s kolijevkom, kojim putem i s kojim mislima vratila, nije nikome pričala, ali jes’ da poslije toga deset godina nije u rod odila. Stizale se kolijevke, jedna za drugom. Nije mogla maka pet kolijevki uprtiti.

 

linija-post

[1] Znači da u kući, u porodici ima beba.

[2] Bijela mekana, porozna krpa, koja je služila za cijeđenje mlijeka (kao filter)

[3] Hrana za usput, ako se ostaje duže na putu.

[4] Bez sata orjentisalo se prema Vlašićima, prema suncu, vrijeme se mjerilo; dan hoda, cigar duvana i slično.

[5] Prodavnica, koja je polovinom XX vijeka bila, takozvano društveno dobro.  Pripadala zemljoradničkim zadrugama.

[6] Fabrički zatvorena (zapečaćena) flaša rakije, koja je tada bila skupo piće.

[7] Praznih ruku, bez poklona-(darova)

[8] Brašna, ražanog ili kukuruznog u mlinu mljevenog.

[9] Polukružni luk iznad uzglavlja, koji je držao pokrivač kako ne bi pritiskao bebu.

[10] Deminutiv ponjava, od vune tkana deka, koja služi za pokrivanje kao ćebe.

[11] Presvukla. Ranije se beba povijala u povoje.

[12] Nerazumljivo pričali.

[13] Čuturica, Vojnička, aluminijska boca za vodu.

 

linija-post Tekst je objavljen na portalu Avlija.me:Pogledajlinija-post

 

Komentari:

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *