Vučji pir

Bila su to teška vremena, tačno na polovini prošlog vijeka, u januaru 1950. godine, neposredno poslije drugog svjetskog rata, kada je zemlja razorena, a narod osiromašio. U vrijeme rata i stočni fond, od kojega se tada uglavnom živjelo, je stradao, jer je od nroda otimla svakoja vojska koja je nailazila, a poslije se radilo besplatno na obnovi zemlje, vlast je govorila dobrovoljni, a narod prinudni rad.  Pričalo se o jednakosti života i blagostanju koje sa Komunizmom dolazi, treba se samo malo strpjeti i stegnuti kaiš, a kaiš su kao i uvijek imali samo oni, koji ga nijesu morali stezati, nego su nametali narodu i sprovodili volju vlasti, a gladna sirotinja ogelila i obosila dobijala je nešto hrane na “tačkice,” što znači mrvice na kašičici. Bogat je bio ko je imao jednu kravicu ili nekolike ovce, a mnogi su držali tuđu na kesim[1].

***

Probudio me majčin glas:

 – Ko je noćas po ovome kijametu, kroz ovoliki snijeg proša’ ispred kuće? Prtina izbija iz Šljemena, rekla je ocu, koji je još bio u krevetu.

Dok je otac ustajao, pogledao sam prema nevelikom prozoru, kroz koji je majka gledala, a koji je zbog debelih zidova stare kuće i snijega što je napadao sa spoljašnje strane uza staklo izgledao još manji. Za taj prozor smo govorili “donji prozor”, a onaj drugi, koji je bio na jedinoj velikoj sobi u kući, koja je bila smještena do “odžaklije”[2] iznad izbe[3] “gornji”. Zašto donji i gornji ni sada ne znam kada su bili u istoj ravni i potpuno jednaki, kao i onaj treći koji je bio na odžakliji, prema ognjištu, za koji ne pamtim da je ikada bio zastakljen. Ovaj prozor kroz koji je majka gledala bio je ustvari srednji prozor na kući.

Iz toga trenutka se ne sjećam majčinog lika, samo njene silute koja se pomicala, lijevo desno, prema sivilu sniježnog zimskog jutra i stalno se pitala:

– Šta ovo može biti?

Ni očeva lika se ne sjećam, više se sjećam njegovih pokreta. Sjećam se da je kao i uvijek bio pribran i smirivao je majku.  Kroz gornji prozor sam video ogromnu krušku divljaku. Grane joj se bijahu savile pod teretom snijega koji je napadao noću. Htio sam da ustanem, da bih išao van da i ja provjerim, šta je to zabrinulo majku i oca, ali mi oni ne dadoše.

– Lezi! Hladno je.  Sad ćemo se vratiti!

Čim su izašli, ja sam ustao. Znao sam da se desilo nešto neobično, ali ne sjećam se da me je bilo strah, moguće je zbog osjećaja sigurnosti u prisustvu roditelja. Kako sam uspio da kroz prozor vidim tu prtinu, ne sjećam se, ali se nje baš dobro sjećam, kao da je sada gledam.Morao sam privući stolici ili ko zna šta, jer drugačije ne bih kroz povisoki prozor mogao vidjeti snijeg, koji je napadao u toku noći. Vjerovatno je to prvi kao pamuk mekani i bijeli snijeg koji sam zapamtio i prtina od vučjeg traga u njemu. Sad mi je jasno da je to bio onaj nedovoljno vlažan snijeg da bi se sljepljivao, niti dovoljno suv da bi ga vjetar raznosio. Ne znam kako mi odlično u glavi stoji ta slika od prije šezdesetpet godina, kada sam imao malo vise od tri: Snijeg. Prtina. Zid. Trap za krtolu, u zidu. Šljivik pod snijegom. Torina. Stablo velike kruške i njene pod snijegom savijene grane. Sve se slilo u maglovito bjeličasto sivilo, oblačnog zimskog jutra.

Vidokrug od pedesetak metara je po sjećanju granica do koje sam sve video, iako sam kasnije saznao da se odatle moglo mnogo dalje vidjeti, a tada od toga ništa dalje nijesam video. Da li je stvarno bilo magle ili neke tame koja mi je skraćivala vidno polje, ili sam tako mali primjećivao samo ono što mi je blizu ni danas ne znam.

Ipak je u mome pamćenju najupečatljivija ostala  prtina u snijegu, koja se gubila odmah tu ispod zida, uz koji su se pele kamene stepenice  do popločane terase preko koje se ulazilo  pravo u odžakliju, kod ognjišta, a odatle u jedinu veliku sobu.

Iako sam znao da se nešto neobično desilo, možda i strašno, ja sam sa uživanjem gledao kroz prozor, sve dok me nije uhvatila hladnoća, pa sam se sam vrati I pokrio vunenom ponjavom koja je bila rukotvorina babe Jelice, majčine majke. Nijesam ponovo zaspao. Čekao sam da se vrate. Znao sam da se nešto „strašno“ dogodilo. U tome čekanju i razmišnju onu hladnoću od maloprije polako je zamjenjivao neki čudni osjećaj koji se polako uvlačio pod kožu. Ni danas ne znam je li to bio srah ili nešto drugo. Uglavnom jedva sam čekao da se vrate. Bio sam već u nekom polusnu kad me razdrmao očev glas

– Smiri se! Šteta, šteta! Sad ne možemo ništa popraviti!

Otvaraju vanjska vrata, tresu snijeg s` obuće. Otac ulazi prvi u sobu. Šuti kao zaliven. Sjeda u trnožnu stolovaču. Majka za njim. Huče. Pune joj oči suza. Ja se podigao, sjedim i gledam, čas jedno, čas drugo. Gledaju i oni mene. Majka krijući briše suze. Otac sa` astala[4] uzima duvansku kutiju i u nekakav papir mota cigaru, nijesam siguran da je u onaj koji je namijenjen za to. Kada je savi jezikom pređe preko ruba papira da bi je zalijepio, pa uze kremen, stavi na njega malo usjeke, pa nekoliko puta ognjilom udari po kremenu iz kojega na sve strane počeše sijevati iskre. Upali se trud (usjeka). Iz njega se izvi lijepi tanki pramičak bijelog dima od kojeg se po sobi raširi neki poseban miris, kojega bih i sada volio osjetiti. Upaljeni trud prinese onoj cigari, koju držaše u ustima, pa je njime zapali i duboko povuče dim, pa ga vrati, lijepo sam vidio, kroz nos. Umjesto onoga tankog bjeličastog dima sa truda, ispred očevog lica se stvori oblak dima, sivog i tamnog kao jutrošnje jutro, a umjesto božanskog mirisa dima sa truda, sobom se raširio neugodni od onog papira I lošeg duvana koji je ljetos rastao u Duvanjištu, dobro sakriven od milicije u Borima ispod Kačine. Iako je to neka rupa od dvadesetak kvadrata, znam da se stalnio bojao da taj duvan može neko vidjeti i dojaviti miliciji na Tribjelu, pa mi je ljetos govorio:

– Ne pričaj nikome za ovo, ako ko sazna, mene će milicija u zatvor povesti.

Iako sam bio mali, ćutao sam, jer sam se bojao da ću ostati bez oca, i čudio se zašto se tako lijepa, tada sam mislio trava, velikih svijetlozelenih listova mora kriti od milicije. Kada sam joj toga sumornog zimskog jutra čuo onaj teški opori miris, kao da mi je sve postalo jasno. Mislim da sam, baš toga jutra, zamrznuo cigarete i da ih i danas jednako mrzim. Otac upaljeni trud dodade majci, koja već bijaše spremila šporet, da sa` njime unutra potpali sitna drva. Ne  pričaju ništa, samo mi otac reče:

– Lezi još, dok se soba zagrije, a, i rano je da se dižeš.-

I nastavi pušiti. Vatra poče da pucketa u „bosancu,[5]“ tako su zvali šporet podignut na četiri noge, koji je imao samo veliko ložište, s dva kola i pećnicu. Majka sjedi pored. njega i uzdiše, pitajući oca.

-Nije mi jasno kako su mogli pregristi onoliko debele i suve grane, onako nabijenog plota i to ne na jednome, nego na tri mjesta?

– A, Kako? Zvijeri su to! Dobro su gladni bili. Jesi li viđela, koliko su od trinaest ovaca pojeli? Bilo ih je šest-sedam. Jesi li viđela, tri su radili a ostali su stajali iza i čekali? Moguće je da su se mijenjali. Ko će znati vučju ćud. Vidiš li da su to pametne životinje. Dok su išli prema savardaku, niđe se ne vidi da su od njih toliko dva išli jedan pored drugoga, nego su u stopu pratili prvoga. Ljudi ne bi mogli tako precizno pratiti jedan drugog u stopu, a kad su stigli kod savardak i osjetili da su unutra ovce odmah su se rasporedili i počeli raditi.

Otac sazu opanke, što ih je majka pravila od osušene volujske kože i opute iskrojene od suve ovčje, pa preko vunenih čarapa obu i vunene gete, koje su išle od čljanaka, preko čarapa i suknenije gaća, i štitile noge do koljena.

Otac ode, da kaže bratu šta se dogodilo, a ja odmah ustadoh i počeh zapitkivati majku. Pričala je ona sa mnom kao da sam veliki. Mislim da joj je to činilo olakšanje, da se bar nekome može izjadati.

-Sine Ovo je velika muka naša, ali što ćemo, neka ste vi zdravo snaći ćemo se nekako.

Kako je majka pričala moja radoznalost je rasla pa sam postavljao nova i nova pitanja: Koliko je bilo vukova? Koliki su vukovi? Koliko je bilo ovaca?

vucji-pir-ovan-Puno Vukova je bilo. Bilo je velikih, oni su kao najveći psi, a vidi se da je bilo i manjih. Možda ih je bilo malo manje nego ovaca, a ovaca je bilo trinaest. Dvanaeset ovaca, svaka je trebala da se ojagnji za mjesec i po dana i veliki ovan, ne znam kako su ga s’ rogovima mogli izvući kroz one rupe. Majka je pričala tihim glasom vise za sebe:

– Eto za tren nam propade trud i ostadosmo bez ništa. Taman smo počeli da se kućimo i da  imamo nešto svoje, ali kad se ne da. Ni one dvije krave, što su dolje nijesu naše, nego držimo tuđe, da bi đecu prehranili. Eh, teška li života! Ma neka Bog đecu čuva, biće dobro.

Dođoše stric i otac. Znam da sam već bio ustao i obukao se. `Oću i ja sa njima da vidim šta se to strašno dogodilo, ali mi ne daju. Kažu: -Kasnije ćeš, kad malo otopli. Ne znam da li sam bio tužan, zbog toga što sam vidio tužne roditelje ili zbog toga što mi ne daju da vidim to nešto, što se ne događa svakome niti svaki dan. Kao da sam i tada znao da to mogu samo jednom u životu vidjeti i više nikada. Vjerovatno se zato i ne sjećam mojega brata, koji je tek bio rođen. Tri godine je mlađi od mene. Možda Je bio u kolijevci. Ne sjećam se ni lika roditelja i strica iz toga dana. Sada se pitam kako se iz toga vremena ne sjećam likova, meni dragih osoba, bar majke i oca, a sjećam se njihovog razgovora, njihovih figura i nekih pokreta i radnji. Vjerovatno zbog toga što je cijela moja pažnja bila usmjerena na glavni događaj, zapravo i jedini događaj kojega se dobro sjećam iz najranijeg djetinjstva, događaja koji najdalje doseže moju prošlost, događaja za koji su mi kada sam odrastao govorili, nije moguće da se tako sjećaš svih detalja, bio si I suviše mali, imao si tek tri godine.

Znam da je cijeli taj dan bio nekako hladan i sumoran. Činimi se da je bilo sve jednobojno, ali ne bijelo nego nekako svijetlosivo. Ne sjećam se kada su me poveli, vjerovatno na moje veliko insistiranje, samo se odlično sjećam da sam se odjednom, uz nekoga od roditelja i strica ili možda sve troje, našao na stijeni pored krova savardaka,[6] tačno tu gdje su vukovi učepali snijeg, koji su čekali dok njihove vođe obave posao i pripreme teren da svi ulete i podave žrtve. Gledao sam u one tri rupe koje su zjapile u krovu, što su ih zvijeri napravile. Sa stijene su se samo propeli uz slameni krov i počeli grizti. Tri rupe u slamenom krovu su, kao metrom mjerene bile jednako udaljene jedna od druge, na potpuno istoj visini I jednake širine. Prvo su rasčupali slamu, pa su glodali suve debele grane kojma je krov ispod slame bio ispleten, na njima su se jasno vidjele rupe od vučjih zuba. Da bi napravili kružni otvor, promjera oko pola metra, morali su pregristi više suvih, od kosti tvrđih šavnica. Iz sadašnje perspektive čini mi se da je to izgledalo kao nekom tupom šegom testerisano.

savardak-v-3Za moje roditelje je to bila nezaboravna muka, za mene nezaborvni doživljaj. To je možda prvi veliki, značajni događaj koji se desio u mome životu, zato mi je ostao urezan u vječitom pamćenju. Danas kao tužna uspomena. Tada kao poseban doživljaj. Stalno su mi pričali da se vuk plaši čovjeka. Pitao sam se, kako. Pa evo sinoć su prošli na metar ispred vrata naše kuće i na pedesetak metara dalje podavili sve ovce koje su bile na jednom mjestu. Da ih je bilo još, ne bi ni jednu jedinu ostavili živu.

 A zašto?

Kada nijesu ni ove pojeli što su ih podavili, kao da sam se pitao, ili možda i jesam pitao oca.

Nijedna nije zaklana u štali, nijedna blizu. Sve su bile mrtve u krvavom snijegu daleko stotinjak metara od onih rupa u krovu i samo dvije na jednom mjestu, a ostale razbacane na sve strane. Ne sjećam se da li me je oko vrata nosio otac lii stric dok su razgledali lešine u snijegu, po kojima je koliko s sjećam palo samo malo snijega, tek toliko da se jedva primjećivao. Neke su, vidio sam, samo zadavljene ispod grla, neke raskomadane. Ovan je bio najdalje, samo zaklan. Iako je mrtav ležao na leđima izgledao mi je strašno sa velikim usukanim rogovima koji su izbijali iz krvavog snijega, kao i strašno runo umrljano krvlju, što je odavalo sliku velike snage i moći, pa sam dugo mislio i pitao se:- kako je moguće da je vuk jači od ovako strašnog ovana?

Ne sjećam se da li sam oca pitao da mi nešto objasni, više o tome sada imam pretpostavku, nego sjećanje. Znam da sam tada po prvi put počeo shvatati da u prirodi postoje dvije važne stvari i njihove suprotnosti: na spram života stoji smrt, a dobru je suprotstavljeno zlo. Vuk je, mislio sam, besmrtnik, koji donosi smrt i ništa dobro, samo zlo.

– Sve su ih poklali. Neke su samo zaklali ispod grla i nijesu ih jeli-, sjećam se tih riječi, – to rade, da ponovno dođu, kada ogladne, a doći će sigurno, naćeraće ih zima, nemaju sad hrane, brzo će ogladnjeti. Doveče ćemo staviti otrov u ove lešine, dako se koji otruje.

Znam da se prekodana majka trudila, sakriti tugu, a sjećam se da joj je bilo vrlo teško. Sada mogu samo zamisliti kako je bilo mojim roditeljima. Koliko su oni bili hrabri, kako su to podnosili trudeći se da me ne uplaše. Mislim samo tim tadašnjim držanjem da su mi pokazali da ću u životu nailaziti na različite prepreke i nezgode s kojima ću se morati boriti. Vjerujem da sam tada počeo shvaćati da se čovjek nikada ne treba nikavom zlu predati. Znam da su se tada tek počeli kućiti i stvarati porodicu, a te ovce su im bile sve materijalno bogatstvo i možda dvije tuđe krave, koje su držali na kesim. Otac nije radio. Nije se imalo gdje ni zaraditi. Takvo je vrijeme bilo. To teško, poslijeratno. S bratom je podijelio i to malo pokretne siromaštine što su imali. I eto kada su se nadali da je krenulo, deset ovaca, za mjesec dana desetoro jagnjadi, krenuće, a ono za tren ode sve bogatstvo.

Otac i stric su, rekoše, stavili ampule otrovi u meso ovaca, da ubiju vukove. Znači nije ni vuk besmrtan. Čini mi se da sam tada počeo shvaćati da su zakoni prirode surovi. Sve se bori za opstanak. Jednako čovjek, vuk, nesretna ovca, možda i ona travka koju ona pase. Svak je svakome neprijatelj samo zbog opstanka. Sve me to zbunjivalo. Već sam osjećao da ništa i nitko jedno bez drugoga ne može opsatati, a svako svakoga uništava radi svoga opstanka.

Ponovo sam navečer, dok sam sjedio na očevom koljenu, pored toplog štednjaka i dok je majka prema svjetlosti petroljke spremala neku večeru, radoznalo pitao, kao i tijekom dana zašto je to tako da se svak boji svakoga.

– Bog, To sve uređuje. Bog stoji iznad svega, ugrabila je majka objasniti prije oca.

– Ma Pušti ženo, kakav Bog, to je zakon prirode, sine. Protiv prirode se ne može. Njeni zakoni se moraju poštovati. Ko ih ne poštuje zlo radi. Da bi postojao život, u prirodi postoji prehrambeni lanac. Ko je prvi, a ko posljednji u tome lancu ja ne znam. Ja nijesam školovan da bih ti to mogao objasniti, kada budeš išao u školu, učićeš o tome. Uglavnom sve kreće iz zemlje i ponovo odlazi u zemlju, pa prema tome nema prvog ni poslednjeg, nego se sve u krug vrti. Znaš, bez zemlje, vode i vazduha ne bi bilo života.

Znao sam što je zemlja i voda, a što je vazduh, pitao sam.

– Vazduh se ne vidi, to je kao vjetar kada duva-, pokušavao je otac da objasni-, to je ovo što dišemo. Zatvori usta i začepi nos, pa ćeš viđet da ne možeš bez vazduha.

 Odmah sam prihvatio, stisnuo sam nos i usta i pokušavao ostati tako što duže, dok su mi se obrazi nadimali kao balončići. To sam ponavljao više puta, sve dok je otac rekao.

– Dosta je više.

Ne znam kad sam zaspao. Čim je svanulo otac je izašao van i brzo se vratio govoreći: – Nema ništa.- Pitao sam se što je to tražio. Toga sljedećega dana, poslije vučjeg pira, samo se o tome razgovaralo u našoj kući. Dolazili su rođaci komšije i prijatelji, kao da se, govorila je majka:

-Daleko bilo desila najcrnja tragedija.-

Trećeg jutra, nijesam čuo kada je otac izašao van, ali dobro pamtim, obradovala me vijest, koju je saopštio pri ulasku u kuću.

– Otrovao se jedan, veliki. Mora da je vođa čopora.

Samo je stigao do prve strvine, čim je zgrabio meso potrefio je na ampulu otrovi. Ostali, vidi se po snijegu su se razbježali. Stigao je do Guvna[7] i pao.-

Otišao sam, ne znam kada i kako na glavicu odakle se vidi Guvno. To je jedna mala livadica ispod visokih lipa, na kojoj se, pošto se dobro potkosi trava, pobijao stožer, a potom nastiralo žito i vršlo s konjima. Na samom kraju, te livade prekrivene, sjećam se, debelim slojem bijelog  snijega, vidio sam da leži nešto, meni je ličilo na breme sijena, s kojim je otac ranije hranio ovce, kojih eto, sada nema.

Ponovo se ne sjećam likova stričeva i oca, samo se sjećam vuka, kojega su nosili dvojica, na nekom debelom kolcu, koji su mu provukli između prednjih i stražnjih noga, pošto su ih predhodno vezivali, užetom, jednu uz drugu. Izgledao je zastrašujuće, još više onako otegnut, s dugim bijelim očnjacima, koji su izbijali iz otvorenih čeljusti, iz kojih su na snijegu pale dvijetri kapi krvi.

 Kada oderaše kožu nađoše najširu dasku, sjekirom joj zaoštriše vrh, pa kožu navukoše na nju.

– Da Se suši-, rekoše.

Prošlo je vrijeme, skinuli su kožu s one daske. Bila je suha i ukočena. Stric je, na odzakliji, ukucao u gredu čiviju[8] i njušku zakačio za nju, a da bi to uradio popeo se na neku, mislim stolicu, pa i tako je rep dodirivao zemljani pod.

Znam samo da je ta koža jednoga dana nestala iz naše kuće. Prodali su je. Da li je taj nesretni vuk, koji je bio vođa čopora, pa je gubitkom svoga života spasio mlade vukove i svoje potomstvo, mogao nadoknaditi štetu ne znam. Sjećam se da su stari govorili: „I vuci siti i ovce na broju.“

Rano sam prihvatio istinu, da se to nikada neće dogoditi da vuci budu siti i ovce na broju.

Neko mora stradati, a ponekad i jedni i drugi.

linija-post

[1] Arenda, nadoknada-često visoka i neadekvatna.

[2] Prostorija za ognjište.

[3] Podrum ispod sobe

[4] stola

[5] Šporet koji je vjerovatno proizvođen negdje u Bosni

[6] Primitivna štala za stoku.

[7] Mjesto za vršenje žita.

[8] ekser

linija-post

Komentari:

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *