Čudna jada, ’91.

„Čudna jada od Mostara grada“
Žalosna pjesma u njemu se čuje
Žestoki vjetrovi nad njeme bruje
Život stao samo kiša pada

Mostar je noćas nijem, prazan i pust
Mutno nebo nad njime plače
Munje ga paraju sve jače
Magla je pritisnula sve i oblak gust

Ništa nema noćas, da nam daje nadu
Da nas sjutra čeka nešto bolje
Pregovarači nemaju volje
Da rat zaustave u ovome gradu

Noćas, gospodari našijeh života
U toplim kabinetima sjede
A mi? Ovdje smo sjenke blijede
Oni se ne stide. Nije ih sramota

Ječi vjetar, kao da tugu priziva
Šta nas tamo čeka, nismo znalu
Kad smo stigli. Kažu: -Mi smo zvali.
Kao iz horor filma. Scena jeziva

Primjećuju se ljudska lica blijeda
Prema svjetlosti fenjera mokrih
Gledaju ispod krila šatorskih
Očiju vlažnih i tužnih pogleda

Desilo se. -zbunjeni vojnici kažu
Mora da pušku nije zakočio
Nehotično je oroz zakačio
Kada se spremao da ide na stražu

Nije došao ovdje što mu je milo
Otac ga nije spremio u rat
Ni majka tužna, ni sestra ni brat
Zapovijeđeno mu je strogo bilo

Ne žalim trud. A znam da mi ne vrijedi
Nema nada da se momak spasi
Nedužni mladi život se gasi
Čili puls, nestaje, gubi se blijedi

U bolnici mostarskoj, stanje mobilno
Osoblje i nije neljubazno
Primiše nas profesionalno
Uljudno i pomalo rezervisano

Mostarska tuga se u Nikšić prelijeva
Možda i na neku drugu stranu
Nečiji sin je izgubio glavu
Nema mjesta gdje se ove noći pjeva

Noćas ovdje nikome do pjesme nije
Našim ni njihovim vojnicima
Najmanje nedužnim civilima
Negdje predsjednike, rujno vino grije

Zatečen bolnim trenutnim osjećajem
Moje su misli postale sužene
Bez dimenzije, nezaokružene
Zarobljene emotivnim doživljajem

Svakome se nakupilo jada dosta
Noćas svako svoju muku muči
Dok Neretva uzburkano huči
Silovito, tutnji ispod starog mosta.

 

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *