Oda kamenu


„Čovjek na kamen, zmija pod kamen.“

Kamen je raskošni cvijet koji nikada ne vene,
u očima mojim raste i opčinjava mene.
Ništa ljepše, na suši, od kamena ne miriše,
kada ga zagrijanog, pokvase prve kapljice kiše.
Vjerujemo da šuplji kamen svakom zlu prkosi,
taj kamen što se mora zove sreću nam donosi.
Naš kamen ime ima: stanac, studenac, mednik,
kiljan, međaš, mrglin, graničnik, kamen zidnik,
kamene gomile, kamene međe.Sve je kamen:
kremen kamen, tvrdi kamen, sivi kamen.
Imamo kamene stolove i kamene stolice.
I vodu pijemo sa kamena iz kamenice.
Prijatelje smo dočekivali ražanom pogačom,
pod žarom i sačem, na ploči kamenoj pečenom.

Mi o sebi i kamenu, pišemo po kamenu:

Krajputaši ratnicima i neznanim junacima,
spomenici za utjehu njihovim potomcima. –ili našijem
Naše su uspomene, tužne priče skamenjene,
u knjige kamene kao pjesme ispisane.
Na kamenu smo sjedali, odmarali, spavali,
na njemu osvitali i u vječnost usnivali,
tijelom ispod počivali, na njemu lik crtali
i kamenim slovima o nama knjigu pisali.

Klečeći smo kleli, kamenom u kamen zatucali:

Kamen burdasmo da osvajače zaustavimo.
Vama neprijatelji naši da put zatvorimo.
Znamo našim kamenom da vam jade zadamo,
da ne gazite našijem kamenijem kaldrmama.
Branio je kamen ljuti da ne priđete nama.
Pregrade smo dizali na koje ste se spoticali.
Čelom ste se u ovaj naš suri kamen zabijali.

Od kada postojimo sa kamenom se borimo:

Kamen lomimo kad ga mrzimo ili volimo,
da po želji u njemu zamisao ostvarimo.
Po njemu udaramo, sitnimo ga i drobimo,
po želji oblikujemo, čuda sa njim pravimo.
Njim podziđujemo, ziđemo i nadziđujemo.
Naše kule i vile, od kamena su sazdane,
ozidani ublovi, kolibe, štale i torine.
Kamen je duboko uzidan u naše temelje,
on je osanac za kuće, škole i bogomolje.

Naše razbibrige bile su sa kamenom igre:

Živjeći i družeći se s kamenom kroz vremena,
stvorili smo svakojake sportove od kamena.
Snagu mjerili bacanjem kamena s ramena.
Skakali smo u dalj u rukama sa dva kamena.
Sa zaravnjenom kamenom pločom plovke igrali.
Kao djeca kamičke smo mjesto klikera imali.

Za tugu je krajputaš, a za radovanje binjektaš:

U kamenu je skrivena nevidljiva ljepota,
divota neodvojiva od našega života.
Ko je na kamen začet i rođen, mora spoznati,
kako je na kamenoj postelji ljubav voditi.
Na najvisočiju kamenu liticu smo se peli,
nad suntulijom i sudbinom strasno ljubili.
Kamen nas je krio od tuđih podlih pogleda.
Od pada s kamena nismo se plašili nikada.
To nije stijena nijema, mi s njim pričamo,
s dušom kamenom se sporazumijevamo.

Imamo plavo more i naše Kameno more:

Jarebica kamenjarka i zmija otrovnica,
pa neki cvijet žuti, ko će vjerovati svima,
kažu da riba, pa i žena kamenjarki ima.
Ko je u zlu, il’ u dobru, na kamenu rastao
i sam je ranjivom dušom s kamenom srastao.

 

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *