Matova filozofija života

Svaka nova generacija uči iz iskustva svojih predhodnika i usaglašava predhodna sa svojim učenjima. Tako se prilagođava novom načinu vrednovanja života, pa zato se nikako ne smijemo potpuno osloboditi tih predhodnih iskustava, sa kojima se sretamo svakog dana, kao što je neminovno da će se naši potomci jednoga dana sresti sa našim iskustvima, vjerovatno sa drugačijim sistemom vrijednosti od onoga na koji smo navikli, koji i sami kroz različita životna doba djelimično korigujemo, crpeći ono korisno i odbacujući ono što znamo da nije koristilo ni našim predhodnicima.

***

On je ujak mojega oca, pa sam ga oslovljavao sa: -Đede. Rođen krajem devetnaestog, a umro sedamdesetih dvadesetog vijeka. Znao je i da se šali, dobro. Zato je rado slušan dok je pripovijedao. Gospodin za ono vrijeme. Uvijek primjereno obučen. Izbrijan. Sređenih štrucovanih brkova. Svijetloplavih očiju iz kojih je i u starosti zračio zdrav pogled, koji je prosto probijao, pred kojim je sagovornik, ponekad mogao osjetiti izvjesnu nelagodu. Malo je o ženama i svojim avanturama pričao, a drugi su pričali da ih je volio i da se zato nje ženio. Govorahu: „Mato napunio osamdeset, a prav ka’ strijela.“ Drugi bi rekli: „Ništa kad je ostao sam.“ A on je govorio da su ga u samoću gurnule neke nesvakidašnje okolnosti i neprilike koje su mu se desile u životu, za koje je mislio da se nikada pametnu čovjeku ne mogu desiti. Rijetko je pričao o svome životu. Kada bi progovorio u priči se osjećao sukob suprodstavljenih moralnih principa i borba između ispoljenih i prikrivenih karakternih osobina,  koje se javljaju kao borba između svijesti i savjesti zbog životne neprijatnosti koja mu se desila u nesvakidašnjoj, neplaniranoj okolnosti, mimo njegove volje i zle namjere i gurnula ga u magnovenje između svijeta svjetlosti i tame. Moralne norme i počinjeni grijeh, kad bi se ponekad otvorio otkrivali su onu drugu stranu njegove prirode:

„Bio mi je život ugrožen.  Iako se ne predajem, nijesam imao namjeru, pa toliko puta pomislim; bolje bi bilo da je on mene ubio. Žao mi je što su mu đeca ostala siročad. Ubio sam ja sebe više nego njega. Od tada ja nijesam više ono što sam bio prije. Cijelog života se borim sam sa sobom, iako to ne pokazujem. Ne mogu protiv sebe. Moram sačuvati duh i um i neću dozvoliti nikome da me žali. Sačuvao sam sebe da ne promijenim stav prema ljudima ni da oni bježe od mene. Dok živim živjeću bez straha.“

Kao što je red, posjetio sam ga kada sam došao iz vojske. Imao je i tada oko osamdeset. Dugo smo pričali. Dijelio mi je neke veoma zanimljive savjete, kojima tada nijesam pridavao posebni značaj, a kako je vrijeme odmicalo ja sam sve više doživljavao njihovu realnost. Kad se sjetim njegove priče pomislim da se sva filozofija zasniva na znanjima „seljaka“, običnih ljudi iz naroda, a čini mi se  da su životne okolnosti još više izoštrile um đeda Mata.

Znao je da je svak kovač svoje sreće i da se na vrijeme mora naučiti samokontroli, odnosno da se kontroliše ljutnja, ljubomora, sujeta i zavist:

-Nemoj druge kriviti kad ti nešto ne ide dobro Neki ljudi pred sami sobom traže opravdanje za svoje nedaće, pa krive druge iako znaju da su oni svojim nepromišljenim radom sebe doveli u bezizlaznu situaciju.

Znao je da se čovjek mora više posvetiti duhovnim nego materijalnim vrijednostima:

– Neki misle da su srećni kada se najedu, pa bi i svoju slobodu dali da budu siti, a nije sreća u tome, sreća je u razumu, danas možeš biti gladan, a sjutra sit ili obratno. Moraš znati da ništa ne traje vječno. Možeš imati krilate konje i zlatne kočije, ako nijesi zadovoljan običnijim stvarima i sitnicama, ponovo nećeš biti srećan, jer ti ni to ne bi donijelo sreću, nego bi ti navirale sve veće želje, pa ako ne bi uspio da postigneš to više što želiš, ponovo bi bio nesrećan.

Znao je da velika materijalna dobra razvlače čovjeka, koji im se potpuno preda i ona ga duševno osiromašuju. Ljudi sebe potroše na stijecanje materijalnih dobara i kad sve imaju onda njih nestane. Zadovoljstvo i sreća više dolaze iznutra nego spolja:

-Trpanje para je besmisleno. Meni je dovoljna jedna kašika, neću  u isto vrijeme sa dvije jesti.

O životu onih koji su navikli da žive lagodno u izobilju:

-Znaj, kad se spotakne na malu sitnicu, onaj koji lagodno živi i misli da mu ništa ne fali, neće se moći podići bez tuđe pomoći. . Nemoj se oslanjati ni na koga. Budi svoj čo’jek.

Meni već bijahu dosadili ti njegovi savjeti dok ne poče o ženama, ja pomislih biće interesatno, a on me upozori da se čuvam žena:

-Nemoj život trošiti na svakojake žene. Mi muškarci se pravimo pametni, a nemamo pojma koliko su žene pametnije. Neće se ni grdna-(ružna) žena tako lako dozvoliti najzavodnijem muškarcu, a njljepši momak spane na kakvu grdulju i on sretan, misli da je nešto postiga, a on sroza sebe. Čuvaj se lakih žena.

Pored ovih mudrih savjeta poznat je bio i po dosjetkama iz koji se moglo nešto i naučiti: Došli bez veze, Osolio ručak, Pamet ka’ zid, Suočavanje, Bolje je ćutati,  ali i onih duhovitih koje je nadograđivao i uređivao po svome da sagovornika nasmije, koje su svakako bile više poluistina nego istina, kao naprimjer: Breme, Nakomice, Štednja, Zaslužan građanin, Prijatelji, Dioba i ko zna čega se sve nije prisjećao u svome burnom životu.

Došli bez veze

Prodao bika nekom trgovcu iz Nikšića. Prošlo dva-tri dana bik stigne na Pometenik. Očekivao je Mato, da će za dan dva doći neko da ga vrati. Tek na kon mjesec dana dođu čobani ovoga trgovca, ali nijkesu donjeli vezu, pa traže Matu da im da nešto da zavežu bika:

-Nemam ništa. Kako ste došli bez veze?

Nije im htio dati iako je imao. Oni ponovo dođu nakon mjesec i po. Donijeli vezu i hoće da vežu bika. Mato im ne dade:

-Morate platiti pašarinu i čobaniju za dva i po mjeseca.

-Nemamo stari ni dinara.

-Kad donesete gonite.

Četiri mjeseca prošlo od kada je prodao bika, a čuva ga i hrani. Stigla jesen. Dođe neki drugi trgovac i Mato mu prodade vola. Polovinu para posla onome prvome, a polovin u ostavi sebi.

Osolio ručak

Bijaše kod Blaga đevojake a ja mlad, pa velim, ajd’ da posjedim malo i pogledam koju. Stavljen kota na verige, kuva se ručak. Majka i šćer ulaze  i izlaze iz kuće. Dođe majka i stavi šaku soli u ručak. Malo kasnije, majka izađe, a dođe šćer, pa i ona ubaci šaku soli., Ja mislim šta ovo rade, a ne pričam ništa. U jedan ma’  iziđoše obje, te sa ja pridigni, pa iz one ćase krkni još jednu šaku.

Pamet kao zid

Godine 1963. stiže glas u naše selo da je ubijen Kenedi. Samoranoj babi Zorki zasuzile oči:

-E jadni Keneza. Kako će mu sad žena čamati sama?

Smije se osamdesetogodišnji đed Mato, neženja, stari bećar i seoski pametar:

-Muči Zorka bogati. Ti misliš da će nositi crninu dok je živa, ka’ ti što nosiš. Više ti proli suza za njim no’ ona. Jadna u tu Ameriku se vole samo zbog svoje guzice, pa će i ona brzo naći nekoga da je češe.

-Šta reče Mato? pripita ga puno mlađi Petar.

Mato upirući kažiprstom u debeli kameni zid:

-Slušaj Petre! Lakše bi ovaj zid probio prstom no’ tebi  to objasnio. Toliko ti je jaka pamet.

Suočavanje

Komšija nalagao na Mata da je njegova stoka napravila štetu na tuđoj livadi, pa došao poljak da presudi:

-Laže ona pogan, nije to moje živo, nego njegovo.

-Smiješ li se ti Mato, suočiti s’ njim?

-Smijem! No smije li on sam sa sobom?

Bolje je ćutati

Skupilo se nekoliko ljudi, srednjih godina. Raspričali se. Đed Mato najstariji među njima, uvijek govorljiv i rado slušan, noćas ćuti. U neko doba jedan što najviše pričaše, pita ga:

-Mato, ništa ne pričaš?

-Slušam tebe.

-Pričam dobro. Aa?

-Pričaš da ne može bolje, a bolje je pametno ćutanje, no avetno trtljanje.

Nadmudrio ga

Matu umro rođak, pa je običaj da se uveče presjedi i predvori umrli, puna kuća naroda, a tu je i postarija đevojka iz komšiluka, koja radi u gradu. Šezdesetih, prošlog vijeka nijesu se još nosile suknje iznad koljena, posebno ne po selima, a ona došla u kraću suknju, pa joj bljecnula obla, puna koljena ispod nje. Primjetio on da mu sestrć sjedi pored nje i previše joj se približio dok priča:

-Dođi sestriću da ti nešto rečem.

Izađoše iza listre. Neko je otprilike znao što ga Mato zove, pa ode da čuje.

-Jesi li ti doša’ da žališ ujaka, ili da gledaš onome pazalju u koljena?

Ujače, ujače! Pokušava sestrić da objasni, a Mato ne da. Kad je vidio da ne može doći do riječi, sestrić ga prekinu:

-Ma  ujače tebi ništa nije moglo doći po meni, a meni je sve što valja i što ne valja došlo po tebi, a najviše ovo što ne valja.

-E vala si me sad nadmudrio.

Breme

Lazo nije bio nepametniji od Mata, ali nije imao priliku da to pokaže, zato što se bavio čobanstvom, dok je ovaj bio „spoljni momak“ i nekako je stalno bio u Matovoj sjenci a on je i na njegov račun pravio šalu:

-Znaš li zašto Lazo drži onako povijenu glavu?

-Vjertovatno ima neko okoštavanje kičme.

-Nije to, no kad nosi sijeno s Pometenika, začeka ga Obren, a on drži breme i priča s njim, pa pored Vojina isto, a ja prolazim i ne slušam šta oni pričaju.

Izvor od varenike

             Prilazim ja Blagovoj kolibi, kad iz nje kroza zit bije bijeli izvor. Teče rijeka varenike. Prođem naprijed, a on ispre  oborio ženu, pa je drži nakomicama oko vrata zabodenim u zemlju, a ona se koprca ka zmija. Te ja đovola oslobodi. Kad u kolibu imam šta viđeti, on kako se naljuti na šćeri prvrnuo karlice i policu i prosuo  vareniku.

 

Dioba

-Podijelio sam sestriće, ma vala dobro da se ni jednome ne kriva.

-Kako Mato?

-Lijepo. Jednome kota, drugome verige. Jednome drvenicu od samara, drugome stelju, pa onda jednome popruge, drugome tovarinu. Jednome jaram, drugome ralo…

-A što zaboga tako uradi?

-Eto tako da nikako nemogu jedan bez drugoga nikakav posa oposliti.

 

Domaćin od doma

-Dolaze nam prijatelji, Ti si noćas ujače domaćin od doma.

-Čujeješ ja da budem domaćin, a nemamo rakije u kuću, ali ja sam se odmah snaša’. Znao sam da prijatelji nijesu došli bez rakije, pa  ja dadni znak da kroz prozor proture onu njihovu rakiju, te ih  počastismo.

Pjesma đevojčka

Peko ti si zaslužan čoek. Kad umreš treba te sa’raniti na onu Visoku glavicu. Ondole se vide sva Trepča, pa kad se iskupe đevoje-čobanice, a znaš one vazda naberu cvijeća, koje će se prosipati po tvome grobu, a s njega će ječati pjesma đevojačka,  koja će odlijegati u Njegoš, pa u Kitu i od Zle Gore se ponovo vraćati do njih. Sva Trepča će ti zaviđeti mrtvu kad nijesu živu.

Strpi se!

Vrijeme je „majstorsko rešeto“ i ono je najveći prijatelj istine. Ali za tu istinu koju donosi vrijeme treba strpljenja. Strpljenje je gorko, ali na kraju donosi slatke plodove. Ponekad treba da prođu godine i godine koje će istinski čovjeka osvijetliti kao ličnost. Zato za dug život treba dosta strpljenja. Ne kaže se slučajno: „Strpljen spašen.“ Polako! Sve će doći na svoje mjesto.

***

Mato je zanimljivo pripovijedao. Milina ga je bilo slušati i kad je ozbiljno pričao i kad se šalio. Dana nije išao u školu, a tako je umio zadržati pažnju sagovornika, zbog lijepog i postepenog građenja slike ljudi, vremena i događaja, kao da je pročitao sve filosovske knjige ovoga svijeta.

 

Mato i Lazo Jovanovi Samardžići

 Sjećanje na ujake mojega oca, koji iza sebe nijesu ostavili potomstva

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *