Djeca su ogledalo roditelja

Vukosav Delibašić JZU Opšta bolnica Nikšić,  maj 2001. g.

„Budućnost djece je djelo njihovih roditelja.“

Obrazovanje je danas sve više podređeno ekonomskim i političkim interesima kako bi se stvorili pojedinci koji će biti slijepi poslušnici sistema,pod uticajem zapadnjačke ideologije, koja se bazira na privatnom interesu, ugrožava sve ono što je samostalno i lično.

Zbog prevelike zauzetost roditelja dolazi do preovladavajućeg egoizma i pomanjkanja ljubavi, što dovodi  do disharmonije porodičnih odnosa što se posebno negativno odražava na razvoj djece.

Ako je opšte poznato da su prve tri godine života od presudnog značaja za uobličavanje karaktera djeteta, kasnije se teško ispravlja ono u čemu se pogriješlo u tome periodu vaspitavanja.

Nekoliko primjera sa kojima sam se srtetao u životu i dugogodišnjem radu na psihijatriji u Nikšicu. Kao podnaslove za ovu teme iskoristiću neke latinske setence, koje mi se čine prikldne za ovu temu.

 „Poznati bog i nije više nikakav bog“

Sve što ću ovdje reći, nije ništa novo, što se već nije čulo, ili na neki način nije rečeno. Ipak će biti novo i korisno onima koji to još nijesu čuli i iskusili: mladim kolegama, mladim roditeljima i uopšate mladim Ijudima koji zakoračuju u život. Šta je vaspitanje, nego prenošenje iskustva starijih na mlađe. Koliko je staro društvo toliko je staro i vaspitanje i to kao svjesna, planska i organizovana aktivnost sa određenim ciljem u određeno vrijeme. Od 1992. godine u našem društvu su se desile krupne promjene, koje su uticale na karakter porodice, kao društvene cjeline i građanina kao pojedinca. Pojavljuje se dualizam morala, gdje se javlja želja za brzim bogaćenjem, a kod omladine sanjarenje o lakom i ugodnom životu bez rada. Tako se na prostoru bivše SFRJ stvorio pogodan prostor za šverc i promet: alkohola i cigareta sumnjivog kvaliteta i što je najgore, raznih vrsta opojnih droga. Sve to zajedno dovelo je do povećanja broja zavisnika: pušača, alkoholičara i posebno narkomana, kojih slobodno se može reci do tada nije ni bilo, na ovim prostorima. Zapostavljen je i vaspitni rad u porodici i školi, pa se stiče utisak da su, posebno srednjoškolska djeca prepuštena sama sebi i „ulici“. Zato ću se ovdje više osvrnuti na uticaj porodice, nego škole i ostalih društvenih faktora na pojavu bolesti zavisnosti i devijantnog ponašanja kod djece i omladine, koje je sve izraženije kao socijalno-medicinski problem.

 „Ako si učitelj djeci, ili možda otac budi im učitelj vladanjem svojim“

Karakter se izgrađuje u porodici, gdje stoje temelji cjelokupnog vaspitanja u čemu je uloga roditelja nezamjenjljiva. Aktivnim domaćim vaspitanjem i konstruktivnim primjerima, gdje se u pozitivnoj komunikaciji i sluša, a ne samo nameće svoj stav, gdje prenošenje znanja mora biti: taktično, iskreno, jasno, realno i pošteno. Roditelj mora diskretno znati: ko su najbliži drugovi njegovog djeteta, kuda se ono kreće, šta čita, šta gleda na televiziji i kakva su njegova interesovanja, što znači da vaspitno bdije nad djetetom i prati njegov mentalni razvoj. Iako se ne može zanemariti nasledni faktor u razvoju i formiranju licnosti, kao dokaz da veliki uticaj ima srediona u kojoj djeca odrastaju, izmedu ostalog govore misli americkog psihologa Votsona, koje citiram: „Dajte mi normalnu djecu i  mogućnost da ih vaspitavam u uslovima u kojima želim, pa vam garantu jem da ću od svakoga  napraviti šta hoću: Ijekara, umjetnika, trgovca, a ako želite i prosjaka i lopova: bez obzira na talente, osobine, sklonosti, sposobnosti i znanja njihovih predaka.“

„Kakav savjet može dati čovjek kojemu je savjet potreban“

Znam pacijenta, koji se prije 30 godina liječio na našem odjeljenju od alkoholizma. Od prije 15 godina njegov sin je nekoliko puta hospitalizovan, kao alkoholičar-tabletoman, sada je njegova maloljetna unuka, tek srednjoškolka, registrovana, kao narkoman. Iz dugogodišnjeg rada na psihijatriji mogao bih navesti niz sličnih primjera, gdje su jedan ili oba roditelja bili skloni nekom poroku: alkoholizam, promiskuitet, oba roditelja su strastveni pušači, skloni su čestim svađama. Narkomanija i slični poroci će se prije javiti, gdje dođe do razvoda braka, a time i raspada porodice. Po ovome bi se reklo da su bolest zavisnosti naslednei. Zaista se ne može potpuno isključiti da mentalni sklop ličnosti ne utiče na to, ali, ponavljam, svakako najveći uticaj imaju uslovi u kojima dijete odrasta

„Smrt istom nogom udara u kraljevske palate i kolibe siromaha“

Kada je u pitanju ekonomsko-socijalni i obrazovni status roditelja, izgleda da ni tu nema pravila i nikada se ne zna čija će djeca prije posegnuti za duvanom, alkoholom ili drogom, a vrlo često se svetri zavisnosti javljaju zajedno, na što se nerijetko nadovezuju raznii oblici delikventnog ponašanja, kao što su: podkradanje porodice, provale i krađe, obmane i vrlo-vješto laganje.

 “ Potomci ispaštaju greške predaka“

Sve više je zavisnika, posebno narkomana iz intelektualnih porodica, koje su uz to dobro situirane i ugledni su građani ovoga društva. Navešću samo jedan od niza sličnih primjera. Otac intelektualac, poslovan čovjek, na visokom položaju u afirmativnoj firmi i ima veliki ugled u CG. Majka intelektualka, visoki službenik na finansijskim poslovima u drugoj takode prestižnoj firmi. Kćerki su priuštili i takvu mogućnost da se školuje u Americi. Iz razgovora sa njom saznao sam da joj ništa u životu nije falilo, osim prave roditeljske Ijubavi, za koju su oni mislili, da je nadoknađuju novcem, a porodično vaspitanje, prezauzeti silnim poslovima, prepuštali su raznim ženama, koje su je pazile dok je bila mala. Prvi put je probala marihuanu u svojoj šesnaestoj godini „malo iz bunta, malo iz radoznalosti“ i to ne u Americi nego u Podgorici. Pošto je imala novca kupovala je marihuanu i za društvo. Poslije godinu dana je počela da se „zabavlja“ sa momkom narkomanom, pa je prešla na takozvane teške droge, koje je i njemu kupovala. Zato joj je bio „mali“ obilni džeparac, koji je dobijala od roditelja, pa je počela da ih podkrada. „Više puta sam mami iz torbe uzimala po 100 maraka, a jednom 1000, a da ona to nije primijetila. …!?.  Roditelji su saznali od prijatelja da im je dijete narkoman.

 „I mane kada su u modi smatraju se vrlinama“

Mnogo zavisnika se registruje iz porodica niskog obrazovanja i dobrog materijalnog stanja, koje su na brzinu i lako došle do bogatstva. Zaslijepljeni svojom ‘srećnom’ sudbimom, misle da su svojoj djeci obezbijedili srećnu budućnost i da ona ne moraju ništa raditi, niti o čemu razmišljati, ništa im ne smije hvaliti, oni su zaradili za njih i ne može ih nikako zlo snaći. Iz razgovora sa narkomanima iz te populacije stanovništva može se zaključiti da je to za njih „trend, kul znak prestiža i moći, u društvu možeš pokazati ko si i što si i to je to.“

 „Siromaštvo goni čovjeka da mnogo šta iskusi“

I u porodicama koje su na ivici egzistencije, gdje ni jedan roditelj ne radi, registruju se maloljetni pušači duvana i marihuane, sa čestim intoksikacijama alkoholom lošeg kvaliteta, jer nemaju novca za skupe droge i „dobra“ alkoholna pića. Tako dolazi do zavisnosti, što dovodi do devijantnog ponašanja i raznih vidova delikvencije, jer oni kasnije kad već postanu zavisni ne biraju sredstva i ni od čega ne zaziru da dođu do novca za koji će nabaviti opojno sredstvo sa kojim će prekratiti psihičke i somatske tegobe, pakao u koji ih je dovela apstinencijalna kriza.

„Djeca su češće djeca naših poroka, nego naših vrlina“

Porodica živi u prigradskom naselju. Roditelji imaji osnovno obrazovanje. Pušači su. Otac konzumira veće količine alkohola, povremeno se primjećuje jača etilisanost i majka uzima alkohol, zaista u manjoj mjeri i na prvi pogled ne primjećuje se uticaj alkohola na njeno ponašanje. Vrijedni su radnici: on privatno radi i zarađuje novac za porodicu, ona je domaćica gaji domaće životinje i tako pojačava porodični budžet. Djeca su na početku dobro učila, ali kako su bivali stariji sve slabije, tako da su danas momci koji ništa nijesu završili, koji javno puše, primjećuje se da konzumiraju alkohol, Pošto nijesu registrovani, rizikujem da budem subjektivan, postoji velika vjerovatnoća da uzimaju i opojne droge. Porodična harmonija je odavno narušena čestim, bučnim, svađama između samih roditelja, a u posljednje vrijeme i izmedu roditelja i djece.

 „Djeca su ogledalo roditelja.“

Izmedu djece i roditelja treba da je uspostavljena pozitivna komunikacija, taktična od strane roditelja, otvorena, obzirna, realna, jasna, iskrena i poštena. Djeca više rade ono što vide od roditelja, nego ono što im oni pricaju. Nažalost vrlo često se u praksi a i životu srecemo da roditelji od djece traže da ne puše duvan, da ne piju alkohol,posebno da ne uzimaju drogu, a oni i puše i piju, vrlo cesto oba roditelja, a znam covjeka narkomana, koji je otac četvoro djece od 12-17 godina. U ovome radu isklučivo sam se bavio uticajem porodice, posebno roditelja, na pojavu bolesti zavisnosti kod djece, a time i porasta delikvencije, kao socijalno-medicinskog problema.(Uticaj škole i društvenih prilika na ovu pojavu iziskivalo bi jedan opširniji rad i ozbiljno istraživanje.)

Pitaju se ponekad roditelji:“Kako mi se ovo desi, bio sam mu kao drug, a vidi šta mi uradi“. Pogriješio je. Trebao je da bude, ono što ustvari i jeste: roditelj, vaspitac i zaštitnik, ne samo dobar, nego više pravedan, jer to od njega dijete traži i očekuje, a ne da mu bude ni drug ni brat ni sestra, nego majka i otac.

P.S.

 Ovaj tekst je pisan prije tačno šesnaest godina kao seminarski rad, ali od tada se mnogo šta promijenilo i u državi i u narodu, a i u porodicama koje sam navodio kao primjere, nažalost nije na bolje nego na gore kao u svim segmentima   društva. Loše stanje u zemlji za sobom povlači loš sistem vrijednosti društva, što dovodi do pada moralnih vrijednosti pojedinaca, a posebno su tome udaru izloženi adolescenti na čije formiranje karakternih osobina utiče niz negativnih faktora koje je sa sobom na ove prostore donijela takozvana „globalizacija“ za koju mi kao društvo nijesmo bili dovoljno pripremljeni, pa nas je strefila kao grom iz „vedra neba“.

Da ne bih dužio samo ću taksativno nabrojati neke činioce, koji su te 2001. godine tek počinjali da dolaze do izražaja na ovim prostorima i za ovih šesnaest godina uzeli maha u iskrivljivanju moralnih vrijednosti i njihovom padu: -politički sistem i cjelokupno stanje u državi, drutvo u cjelini, ulica i društvo, nezaposlenost, besposličarenje, trka za lakom zaradom novca; kockanje, kradja, kriminal, prostitucija, alkohol, droga, neadekvatan obrazovni sistem, eksplicitni sadržaji na internetu, fejsbuk, Tv programi, (gdje prednjači TV Pink), sa kojih se populiše šund i kič i prihvataju  modeli ponašanja. Mladima postaju uzori, osobe iz kojekakvih Reality programa, i sapunica, odakle se šalju  pogresne poruke shvatanja celokupnog drustva i slika da si uspješan samo ako si materijalno bogat. Mediji su puni nasilja, banalnosti i agresije. U modi je podržavanje potpuno pogrešnih vrijednosti, nesposobnost, gramzivost i nestručnost političara, sto prouzrokuje, opšte nezadovoljstvo mladih ljudi, a to se negativno odražava na stabilnost porodice, te se tako prd roditelje postavlja još komplikovanija obaveza nego prije 15 godina kada sam pisao ovu temu, ustvari tada je sve ovo o čemu govorim uzimalo zamaha.

linija-post

Komentari:

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *