Agresivni bolesnik

PREPOZNAVANJE I POSTUPAK PRI HOSPITALIZACIJI

Vukosav Delibašić JZU. Opšta bolnica – Nikšić  Psihijatrija. April 2004. g.

Cilj i tema ovoga rada je prepoznavanje agresije kod mentalno oboljelih pacijenata, kao vid sestrinske dijagnoze i praćenja u cilju što efikasnije zaštite: bolesnika, sebe i okoline, od njegovog agresivnog ponašanja. Da bi u tome bila uspješna sestra mora imati dobro radno iskustvo i osnovno teorijsko znanje o agresiji, kao produktu patološkog poremećaja.

Agresija, potiče od latinske riječi napad ili fizička nasrtljivost. Neisprovocirana nikakvim povodom, nego je bolesnik koristi za zadovoljenje svojih bolesnih potreba, s namjerom da nekome nanese povredu ili štetu, bilo koje vrste. Agresivnost je kod bolesnika produkovana njegovim patološkim stanjem, odnosno mentalnim oboljenjem, koje nastaje pod uticajem različitih unutrašnjih i spoljašnjih etioloških faktora, a koji utiču na psihološko zdravlje čovjeka, Kod ovih bolesnika je nizak prag tolerancije za frustraciju, a visok nivo motorne aktivnosti, zato ni jednu prijetnju od strane bolesnika ne treba potcijeniti, iako ona može biti proizvod njegove manipulacije, da bi zadovoljio, neke druge svoje potrebe. Na mogućnost da se radi o agresivnom bolesniku upućuju njegovi komentari, misli, povišen ton, uvredljive riječi i slično. Motorni simptomi su veoma uočljivi, u vidu napetosti i motorne aktivnosti. Najteži oblici agresivnog ponašanja mogu se javiti: kod nekih oblika šizofrenije. Kod paranoje, gdje preovladavaju sumanute ideje odnosa. Agresija se može javiti iznenada i neočekivano kod bolesnika koji izlaze iz stupora. Katatona pomama je karakteristična hiperaktinost, pri čemu bolesnik može da zapadne u stanje bijesa i agresivnosti. Sumračno stanje karakteriše deformacija u doživljaju spoljašnjeg svijeta i zbivanja oko sebe. U stanju zaplašenosti, zbunjenosti i dezorijentacije, kod bolesnika se može javiti suženje svijesti, tada on postaje vrlo opasan po okolinu. Delirijum je bunilo sa halucinacijama koje se najčešće javlja kod alkoholičara. Kod poremećaja ličnosti, odnosno antisocijalnih ličnosti, javlja se nepsihotična agresija.

PRIMJERI IZ PRAKSE

(sa psihijatrije iz Nikšića)

Da bi se bolje upoznali sa agresijom, kao teškim mentalnim poremećajem, pod čijim uticajem prijeti opasnost, bolesnikovoj okolini, pa i njemu samom, navešću nekoliko primjera iz praktičnog rada, sa psihijatrije u Nikšiću.

1.

Sam radim na odjeljenju, zato što je nedjelja. Iako u ljekarskoj sobi nema nikoga bolesnik MN, star 28 g., više puta se liječi na psihijatriji, od paranoidne šizofrenije, često navaljuje da otvori vrata te sobe. Na moje pitanje zašto to radi, ne odgovara, samo me oštro pogleda i prode. Opravdane su bile moje sumnje, da ovaj pacijent ima loše namjere prema ljekarima. Cim je doktorka došla da napravi vizitu i uišla u ljekarsku sobu, uišao je i on za njom i pokušao da je davi. To bi uradio da je došao bilo ko od ljekara. Vjerovatno su, po njegovom bolesnom mišljenju oni krivci, što je obtuCiflisam čuo dozivanje, za pomoć, znao sam o čeinu se radi. Dok sam ga sprečavao da ostvari svoju bolesnu namjeru, agresiju je usmjerio prema meni. Dobro sam se potrudito da ga fizički savladam, vodeći računa da ga ne povrijedim, kao i uvijek kada su u pitanju ovakve ili slične situacije, Ja sam zdravstveni radnik, a on je bolesnik. A šta bi se desilo da je on mene savladao?, Sto se lako moglo desiti

2.

Da bolesnik sa reaktivnom psihozom koji je zaokupljen mislima o samouništenju, ne razmišlja hoće li ugroziti živote drugih osoba, poslužiću se sljedećim primjerom. Intelektualac star 35 g.,dolazi u pratnji trojice jakih ljudi, iz ratnog područja, a neposredno poslije rata- Pri ulasku na odjeljenje jako je agitiran. Uznemireno gleda po ambulanti, sjeda i šeta, naizmjenično. Pratiocima naređije da izađu, što oni i čine, Moli i mene da izađem. Doktorka, bezuspješno pokušava da uspostavi kontakt sa njim. Zaokupljen je svojim mislima, Ne prihvata hospitalizaciju i odbija da uiđe u bolesničku sobu. Na moje energično insistirsnje je pristao,a!i sada neće da se presvuče, nego me ponovo moli da za trenutak izađem iz sobe, da on nešto obavi, pošto smo samo nas dvijica u sobi. Znao sam da ima neku lošu namjeru, Ali koju? Pratioci su tvrdili da kod sebe nema ništa, što bi moglo ugroziti bilo čiji život, ali njegova kompulzivnost mi je govorila da moram biti jako oprezan i pratiti svaki njegov pokret. Kada je shvatio da ga neću ostaviti samog, naglo je ispod sakoa izvukao bombu, takozvanu „kašikaru“ i brzinom je pokušao aktivirati. Pošto sain bio skoncentrisan na svaki njegov pokret, spriječio sam ga. „Strah nas goni da budemo hrabri’ latinski citat. Tek tada sam shvato zašto me je molio da iziđem iz sobe i ranije iz ambulante, ne da mi sačuva život, nego je znao da ga doktorka ne može fizički spriječiti, da ostvari svoju, bolesnu namjeru, a da ću ja to učiniti.

3.

Kako se zaštititi od pacijenta sa suženjem svijesti, koji boluje od temporalne epilepsije, pokazije primjer postupka iskusne sestre sa psihijatrije iz Nikšića. Prilikom fizičkog nasrtaja na nju od strane takvog pacijenta, dok je sama dežurala, u jednoj tada neuslovnoj zgradi. Pred njegovim naletom pobijegla je van. Kada je vidjela da će je stići, skinula je mantil, bacila ga pred njim na žbun i on se zadržao na njemu. Sto znači da je bolesnikova pažnja potpuno bila usmjerena na bjelinu mantila. „Sjeti se da u nesreći sačuvaš prisebnost“,-

4.

 Alkoholičar, star oko 30 g., više puta liječen na psihijatriji. Zbog apstinencijalne krize, odjednom i iznenada, negdje oko 22 sata, upada u Prema meni, kao tehničaru i po godinama starijem od njega, uvijek je imao korektno ponašanje, slobodno mogu reći i veliko poštovanje. Ali je te večeri, „prepoznao“ u meni ujaka svoje sanhe, sa kojim vijerovatno nije bio u dobrim odnosima, pa je verbalno nasrnuo na mene sa tedencijom da me i fizički napadne. Sa podignutom stolicom u rukama, prijetio mi je, govorio da sam taj i da mu nikako ne prilazim. Na moju sreću dežurao sam sa kolegom, pa smo ga savladali. Bila je neminovna fizička imobilizacija za krevet, a potom je slijedila medikamentozna terapija, ordinirana od strane psihijatra. Sjutra dan se ničega nije sjećao. Izvinjavao mi se zbog svojih postupaka, kada mu je rečeno, kako se uveče ponašao.

HOSPITALIZACIJA

Hospitalizacija agresivnih bolesnika je po pravilu nedobrovoljna i po zakonu je obavezna, ukoliko ugrožavaju živote drugih ljudi ili sopstveni. Ovi pacijenti na odjeljenje vrlo često dolaze u pratnji organa bezbjednosti, nerijetko fizički imobilisani. Istina da se i policajci trude, što je više moguće, da ih sačuvaju od povreda i sa njima postupaju korektno. No ipak oni često dolaze sa otvorenim ranama od samopovređivanja, najčešće prilikom lomljenja stakala. Dužnost medicinskih radnika je da što prije smire bolesnika i ukažu mu neophodnu inedicinsku pomoć.

Fizička imobilizacija sa medicinskog aspekta nije popularna, ni humana metoda, ali je nekada jedino privremeno rješenje smirivanja bolesnika, kako bi se spriječio u namjeri da povrijedi sebe ili drugoga.

Iako je u pitanju vanredna situacija, prilikom prijama agresivnog bolesnika, kodeks zdravstvenom radniku nalaže, da što je više moguće sačuva red i disciplinu zdravstvene ustanove u kojoj radi, pri tome imajući uvijek u vidu da je u pitanju bolesnik-čovijek, čije je mentalno zdravlje teško narušeno. Bolesnika treba da sačeka spremljena postelja, kako se pred njim ne bi dvoumilo gdje će se smijestiti, jer ga to može pokolebati, isfrustrirati i pokrenuti njegovu agresiju. Sestri se ne preporučuje upuštanje u komentarte o njegovoj bolesti. Ona mora brzo procijeniti šta bolesnik od nje očekuje, šta očekuje od ljekara, kako doživljava bolnički ambijent, čega se plaši, šta mu smeta, da li zahtijeva mnogo više nego mu se može pružiti.

Sestra mora nastojati da diskretno, što prije od rodbine, ili drugih pratilaca dobije infonnacije o njegovom ponašanju prije dolaska u bolnicu. da bi znala kako će postupati sa njim. Ako se bolesnik protiovi onome što treba uraditi blago mu se sugeriše da je to u interesu njegovog zdravlja. Ponekad se oprezno mora poslužiti manipulcijom kao na primjer, reći mu da je tu zbog njegove bezbjednosti ako ima strahove, ili da će tako lakše zakonskim putem riješiti svoja prava, nego fizički, kako to on namjerava. Veće sugestije i objašnjenja treba prepuštiti ljekaru. Sestra može da mu kaže: „Ljekar je tu da vam pomognje, lakše ćete riješiti vaše probleme“

U ovme radu, navodeći primjere agresivnog ponašanja bolesnika, nije mi namjera da uplašjm mlade sestare, od rada na psihijatriji, nego da saznaju, da se u svojoj profesiji, ito ne samo na psihijatriji, mogu sresti i sa pacijentima sličnog ponašanja. Strah je neopravdan i nepotreban, ali zato je potrebno prije svega dobro mentalno zdravlje, pa i fizičko, dobra koncentracija, dobro vladanje sobom i umijeće vladanja bolesnikom. Da je opasnost manja, nego što se čini, najbolje potvrduje činjenica da na psihijatriji u Nikšiću, za četrdeset godina koliko ona postoji, nikada niko od osoba nije povrijeđen« Istina je da su zdravstveni radnici na psihijatriji izloženi čestim stresnim situacijama. No zahvaljujući u dobroj mijeri i svome znanju, pribranosti i spontanosti maksimalno su uspijevali da se zaštite i sačuvaju fizičko i psihičko zdravlje. Nažalost, tek u poslednje vrijeme neke naše kolege, pa i ljekari iz drugih sližbi, počinju da shvaćaju značaj psihijatrije, kao i to da je zdravstvenim radnicima, koji tamo rade, potrebno dosta teorijskog znanja i radnog iskustva. Zato, mi koji radimo u psihijatrijskim zdravstvenim ustanovama, dobro znamo da oni koji površno obavljaju svoj posao i nijesu dovoljno zainteresovani, koji se i teorijski i praktično ne edukuju, ne sarađuju sa ljekarima, i ne nauče da dobro vladaju sobom i svojim emocijama, ne mogu dugo ostati i opstati na psihijatrij

mora nastojati da diskretno, što prije od rodbine, ili drugih pratilaca dobije informacije o njegovom ponašanju prije dolaska u bolnicu, da bi znala kako će postupati sa njim. Ako se bolesnik protivi onome što treba da uradi blago mu se sugeriše da je to u interesu njegovog zdravlja, ponekad se oprezno mora poslužiti i manipulacijom, kao na primjer reći mu da je tu zbog njegove bezbjednosti, ako ima strahove, ili da će tako lakše doći zakonskim putem do svojih prava, ako je sa nekim u konfliktu, a ne fizičkim putem, kako on namjerava. Veće sugestije i objašnjenja treba prepuštiti ljekaru. Dobro je da sestra kaže:„Ljekar je tu da vam pomogne, lakše ćete riješiti vaše probleme,,.

Strah sestara-tehničara, od rada na psihijatriji je ipak nepotreban, ali zato je potrebno, prije svega dobro mentalno zdravlje, prisebnost, koncetracija, dobro vladanje sobom i umijeće vladanja bolesnikom. Da je tako, i pored svega navedenog u ovom radu, potvrđuje činjenica, da na psihijatriji u Nikšiću, nikada niko od osoblja nije povrijeđen, od kada ona postoji, a to je više od 40 godina, (izuzev nekih zanemarljivih povredica). Istina je da su zdravstveni radnici izloženi čestim stresnim situacijama, no zahvaljujići u dobroj mjeri i svome znanju, prisebnosti i spontanosti, maksimalno su uspijevali da se zaštite i sačuvaju fizičko i mentalno zdravlje. Nažalost mnogim našim kolegama, pa i ljekarima iz drugih službi se čini da sestre-tehničari koji rade na psihijatriji ne moraju mnogo znati. ali zato mi, koji tamo radimo dobro znamo, da oni koji nijesu zainteresovani za posao, koji ne čitaju, ne edukuju se uz pomoć ljekara i ne nauče da dobro vladaju sobom i svojim emocijama, ne mogu dugo ostati ni opstati na psihijatriji.

P.S.

Radnja pod rednim brojem 4. se desila otprilike 2002/3, ovaj rad je pisan u apriu 2004, a danas je novemabar 2016. Događaj  sa bombom, koju sam oteeo pacijentu „odjeknuo je žestoko“ u bolnici kao da je bomba nedaj Bože eksplodirala. Nije falilio pohvala na račun moga „junaštva i hrabrosti“ pa me je tadašnji direktor  Opšte bolnice u Nikšiću, a današnji Ministar zdravlja Crne Gore, dr Budimir  Šegrt nagradio korekcijom na platu od 30%, iako se tada nijesu dijelile dodatne korekcije.

(Ko zna, možda je zapamtio, pa sada sa tako visoke funkcije i kakav orden mi padne na prsi….? Šala, naravno!)